NATURAE DIMENSIONE　

Ove noći, koji košmar,

Valjda naznaka tihe paranoje,

Psihoze, neuroze, što li.

Pred jutro, što i za me sviće,

U snu vidjeh neko lijepo biće.　

Ne sluteć' ništa, njemu tri strijele žude…

…a mene nešto zaboli.

Dal' žena ili anđeo, ljepota koja draži,

Upalih svjetlo (pamćenje izmiče),

Ruka moja papir traži.　

Prva, sa Sunca zraka,

Nebeska strijela hita izmeđ' nogu

Već naslutih - pun užasa,

Probodeno janje, kao žrtvu,

Od rodnice do ustiju, živu ili - mrtvu.

Al' vidi čuda, snaga nogu prigrli zraku,

Ko dama šipku u nekom bordelu,

Žongler na užetu,

Il' pauk što visi o nebeskoj niti,

- sve ovisi o jednom kutu, kraku.　

Gle, Bozi snuju:

Pod uglom pravim, već druga zraka prijeti,

Al ruka desna hvata strijelu nadomak jetri,

(Što mudraci s istoka k'o središte života štuju),

- Od ranjenog romba kristale kuju.　

Na kraju, zraka treća,

– čini se, prijetnja ponajveća,

Hita prema srcu. No ruka lijeva,

Zaustavlja silu tame – i gle zasvijetle

Krajevi strijela k'o dipoli u paru!

Prepoznah biće u zlatnom rezu,

Divine proportione, geometrijskome raju.　

Vrhovi strijela stvoriše oktaedar,

U njemu spava – tetraedar,

Prapočela Platona i Heraklita vječni plamen.

Shvatih – to su Naturae dimensione:

Vječnog duha znamen,

Iz svemira ili Ujevića vasione.　

Ipse dixit – amen.

K.