"Bog je aktus purus, onaj primum mobile iz kojeg je sve ostalo nastalo." govorio je mladom Giordanu otac, dok ga je pratio u Napulj na studij teologije.
"To nije dovoljno jasno objašnjenje za ono što ja želim naučiti." odgovori mirno mladić
"Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, Bog je svemoćan i tu nema drugih objašnjenja." očev glas je zvučao nesigurno.
"Čovjek nije nesretni Prometej, nego kameleonsko biće koje, on svojim postojanjem traje u trenutku, svojom odlukom zauzima mjesto i stvara vrijeme i prostor oko sebe." odgovori zagonetno mladi Giordano.
"Kako to misliš?" zapita ga zabrinuto otac
"Otkrio sam u sebi tu snagu i pokušavam braniti prava ljudskog uma."odgovori mladić gledajući u daljini oblak koji se nadvio nad Vezuvom.
"Danas će sigurno padati kiša." reče otac prekidajući razgovor koji više nije mogao slijediti.
"Možda se tamo u onom oblaku krije istina našeg postojanja, snaga iz koje crpimo svoje misli, svoju ljubav i svoj život." reče mladić
"Misliš da se tamo sakrio Bog." otac pokuša još jednom navesti sina na pravi put.
"Ne, tamo je zgusnuta duša univerzuma koja me hrani snovima o mom istinskom postojanju." smješeći se odgovori Giordano.
Otac je ušutio osjećajući sinovljevu snagu i svoj strah zbog nje.
Ja danas pokušavam, slijedeći poetične istine novorođenih sanjara, prodrijeti još dublje u Giordanove misli, sjediniti u sebi sve dosada otkrivene istine i nadam se da ću tako konačno pronaći njegovog čovjeka u drugima i u sebi.

Filozofija Giordana Bruna je tako za mene postala poezija umnoga i iluzije, zasvijetlila kao ideja proizašla iz prepričavanja već rečenog.
"Nijedan poznati mit nije ispričan do kraja, uvijek ostaju mogućnosti iz kojih mogu donositi svoje zaključke, mogućnosti koje tek mojom svjesnom spoznajom dobijaju oblike konačnosti." misli Giordano i među bezbrojnim božanstvima on izabire Boginju lova i slijedi njen trag, postaje lovac na znanje i želi postati plijenom njene moći.
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći,
pojaviti na obzorju." tako Giordano najavljuje buđenje nove svjetske svijesti.

Suprostavljajući se apsolutnosti srednjag vijeka koja čovjeku nije davala mogućnost samostalnog zaključivanja, Giordano Bruno svojim mislima prede Ariadninu nit kao put ka svjesnoj spoznaji.
Slijedeći njegove misli ja spoznajem da snage univerzuma doista drijemuckaju u meni. Ako ih uspijem probuditi one će se širiti i razvijati u meni nepredvidive sposobnosti, omogućavati mi da izađem iz praznine duše, da izrastem u čudesnosti svojih prikrivenih sposobnosti.
Za sada sam sama sebi još stranac. Još uvijek nisam uspjela u sebi probuditi svoje prabiće i tako živim u dvojnosti duše, na granici između zbilje i sna. Tek buđenjem usnulih mogućnosti u sebi, uspjeti ću ući u stvarni život i jedino tako početi uistinu živjeti.

Što je život?

Mikrokosmos, naša svijest o postojanju, slično makrokosmosu izranja iz još nedovoljno spoznatih zakona kvantne mehanike pa sjedinjujući u sebi prostor, vrijeme i pokret postaje svijet kristala u kojem se zrcali naš život, vrijeme koje izranja iz naših misli, naših osjećaja i prelazi u umijeće naših pokreta kojima stvaramo svoj prostor i vrijeme. Sjedinivši u sebi tri teorije koje su promijenile svijet, teoriju relativiteta, kvantnu i mikrobiološku teoriju, čovjek će jednoga dana možda biti u stanju odgovoriti na to pitanje.
"Zašto ste se odlučili za ovaj studij Filipe Bruno?" hladnim glasom ga je upitao nadstojnik Dominikanskog samostana onoga dana kada je s ocem stigao u Napulj.
"Da bih otkrio tajne života, da bih studirajući logiku i dijalektiku, prodro u plave daljine ljudske svjesne spoznaje." odgovori nesigurno mladić.
"Ovdje se studira teologija, znanost o stvoritelju."
"Ja sam siromašno dijete iz provincije i tek ako postanem novak u Dominikanskom redu mogu studirati, a teologija je most ka beskrajnom znanju koje se krije u istinama daleke antičke filozofije." odgovori naivno mladić.
"Kakve veze ima antička filozofija sa Stvoriteleljem?"
"Ona je izrasla iz mitologije, a u mitovima se kriju istine o postanku svijeta." odgovori hrabro budući heretik.
"Ti si puno čitao, ali ovdje u ovim zidinama vladaju drugačiji zakoni. Tek kada njih naučiš, kada spoznaš da je sve u božjim rukama, da je sve nastalo njegovom voljom, tada ćeš saznati i istinu o postanku svijeta." naizgled mirno odgovori biskup pozivajući zvonom poslugu koja je mladića odvela u njegovu ćeliju.
Filipo je učio, gutao znanje u biblioteci u koju, bez ulaska u samostan, nikada nebi uspio uči. Njegovo znanje je prelazilo granice dopuštenog, ali on je ipak ostao u samostanu i zaredio se, dobio ime Giordano i postao Dominikanac.

Sukobi sa crkvom su počeli kada je iz svoje ćelije odstranio svete slike i na zidu ostavio samo goli križ kao simbol pripadanja redu. Tim činom je već onda odbacio klanjanje takozvanom "živom križu" s Kristovim izmučenim tijelom, izmišljenom od strane crkve tek krajem srednjeg vijeka. Mladić je već u tom ranom vremenu, svojim stavom prema ikonografiji crkve, pokušao pobiti apsolutno vrijeme koje je nametala sveta stolica. Tražio je istinu o postanku svijeta čitajući Lukrecijev svijet atoma, djela o filozofiji prirode kardinala Nikolaus von Kuesa i Kopernikova djela o gibanju planeta, a zvijezda vodilja u svemu je bila Ljubav, energija kojoj je, sljedeći Platonove ideje, oduzeo erotiku i stavio je pijedastal spoznaje.
Giordano ne pristaje ni na ograničenost prostora koji je nametala crkva i ne vjeruje u postojanje svemoćnog Stvoritelja, još manje u legendu o Mojsiju, Kristovom rođenju, smrti i uskrsnuću.
"Ništa ne nastaje iz ništa" pokušava citirajući Lukrecija argumentirati svoju misao.
"Bog je svemoćan" govore mu tadašnji moćnici.
"Ako ne shvatimo da "ništa" nema ni prostora ni vremena ni materije, tada bez osnove vjerujemo u svemoć nečega čega nema" pokušavao je Giordano logikom svog mladenačkog srca opravdati svoju sumnju.
"Što je za Vas to nešto, što je bilo prije Vašega ništa?"
"To je ono kontemplativno u meni, sjećanje koje prelazi u osjećaj koji me vodi, neprocjenjiva snaga, ljubav koja nas poistovjećuje s vašim anđelima i uvijek nam umiranjem poklanja novi život."
"Bog je ljubav."
"Bog je samo od crkve izmišljena riječ za to što ja osjećam i izvan nje." nešto hrabrije odgovori Giordano.
"I to što Vi osjećate, što je to?"
"Ja ne osjećam Boga nego Ljubav u sebi, jer ona zateže uzde i svojom smjelošću me izdiže iznad sudbine koju ste vi meni i drugima odredili. Ona u meni pripitomljuje neosnovane žudnje za vašim Stvoriteljem, ograđuje me od vaših zakona i moje, još uvijek nevine, uši slušaju samo ono što ona u meni govori. Kada doista sretnem onu koja će je doista osjetiti moje misli i povezati se s njima, onu koja će se njima opijati i sazrijevati kao ja, oplodit ćemo svijest i širiti spoznaju i rađati znanje."
"Tko je za Vas ta Ona?"
"Ona je Ljubav, svjetlo nad svjetlima, Svijest univerzuma, žena nad ženama, majka nad majkama, moja konačna spoznaja."
Proglašen heretikom, napušta red i bježi iz Napulja. Slijedeći svoju misao, Giordano Bruno hrli izvoru mudrosti, povezuje, kao nekada davno Ableard znanje i teologiju, i postaje nešto slično filozofu misionaru. Proputovao je Italiju, Francusku, Englesku, Njemačku i Češku. Od 1579 do 1591 je na raznim sveučilištima Europe kratko vrijeme bio profesor filozofije i u svakoj se zemlji, u kojoj je pokušao proširiti svoju ideju, sukobljavao sa tadašnjim doktrinama i tako je stanovnik malog provincijskog gradića Nole postajao persona non grata svog vremena.
Na početku zainteresiran, a kasnije opsjednut filozofijom prirode i Kopernikovim znanstvenim radovima, on snagom svoga uma i poetikom svojih misli pretvara antičke mitove u znanstvena filozofska djela.
Dvanaest godina sazrijevanja je dokumentirao pretvarajući svoje misli u poeziju, služeći se metaforama sna. Vjerovatno se u dubini duše nadao da će ljepotom izraza osmisliti osjećaj koji ga je obuzimao i da će logikom svog srca uspjeti dokazati dinamiku svojih misli koje ga povezuju s univerzumom. Čovjek i njegovo "Ja" proizašlo iz te dinamike je za njega bio most na kojem se susreću znanje i doktrine, poezija i filozofija.

Giordano je izgradio svoj misaoni Olimp i u njega smjestio božanstva, heroje i kršćanske svetce i dodijelio im mnemonička djelovanja. Tvrdio je, da je pamćenje umjeće koje nastaje iz zajedničkog sjećanja. Svojim dijalozima on me uvlači u ono što sam učila o vremenu prije nastajanja Biblije i povijesti kršćanstva, otvara mi svijet u kojem je uistinu postojala ravnoteža između dobra i zla, u vrijeme u kojem su božanstva još hodala zemljom i međusobno se borili za čovjekovu ljubav i naklonost, branili ga ili mu se osvećivali.
U svom misaonom Olimpu, stvara viziju čovjekove slobode, pa Zeusovom voljom provodi reformu zakona. Njegov Zeus osjeća da je organizacija Olimpa zastarjela. Umjesto vjerovanja u snagu zvijezda, on uvodi u politiku svoje vladavine mudrost, istinitost, slobodu mišljenja, zakone i pravdu. Ta alegorija stvarnosti postaje kasnije najveći crkveni adut u procesu protiv njega.
Pišući svoja djela u obliku dijaloga Giordano pokušava snagom čovjekovog uma pobiti tadašnje tumačenje o pasivnom nastajanju materije, njene određenosti, ograničenosti i djelovanja, koje je uvjetovano "nekom" vanjskom silom.

U njegovom najzrelijem djelu "O herojskim zanosima" Giordano luta svjetovima i u svakom tračku istine prepoznaje lik boginje, osjeća njen dodir, grli njeno postojanje u sebi. Usporedim li ga sa Danteom i njegovom Beatriče, tada umjesto Vergilija, Giordana Bruna Lukrecije vodi kroz vrata pakla i čistilišta, ali on ga uvodi i u raj i pokazuje mu put vječnom svjetlu u svijetu atoma njegove spoznaje. Iza vrata njegovog raja čeka paganska boginja Diana s kojom on otkriva svoj svijet svjesne spoznaje. Tu susreće svjetlo nad svjetlima, svjetlo kao izvor života, svijetlo nastalo iz tame kaosa, svjetlo kojem on traži vrelo. Osjećaj koji se pri tome u njemu budi Giordano naziva Ljubav, a metafora tog najsnažnijeg osjećaja je starorimska bogina lova, Diana.

Diana, boginja među ženama, žena među boginjama, postaje njegova čežnja i njegova svjesna spoznaja. Ona se u njegovim mislima izdiže iznad mitova i postaje najsvjetlija zvjezda u ozvježđu koje nikada nije dobilo njeno ime. Okrunjena njenim imenom ljubav je, za Giordana, energija kojom je osmislio prostor i vrijeme, objašnjavao univerzum i pobijao tadašnje istine o postanku svijeta.