Dok stojimo pred odrom uzornoga kršćanskoga i svećeničkoga života, želim Vama, dragi don Miho, u ime svih mještana Vitaljine s poniznošću, privrženošću i kršćanskom ljubavlju reći hvala za sve što ste za nas učinili u gotovo četiri desetljeća svoga boravka u našoj Župi.

Hvala Vam za to što ste se tako brižljivo skrbili za našu materijalnu kršćansku baštinu: za našu Maticu, za naše crkvice, za novi župni dvor, za crkveno posuđe, barjake i svaki pojedini predmet sakralnoga značaja u našoj župi. Hvala Vam što ste bili arhivar naše župne povijesti i skrbi kroničar naših srdaca.

Hvala Vam osobito što ste se, uz skrb za fizičku arhitekturu naše župe, osobito brinuli za arhitekturu i ljepotu naših duša, uvijek sa suosjećanjem i odmjerenošću pravoga duhovnoga oca. Hvala Vam što ste bili duhovni otac i svećenik koji je čitav svoj život suobličio sa životom Isusa Krista, čijim ste Tijelom i Krvlju harno raspolagali na oltaru. Hvala Vam što ste svoju vjeru nenametljivo, a tako svjedočki živjeli. Hvala Vam što ste bili čovjek žive i nepokolebljive vjere, čvrsta ufanja i predane ljubavi.

Don Miho je, dragi prijatelji, bio jedan od nas, bio je naš, neodvojiv od Vitaljine. Dovoljno je reći da su djeca rođena u Vitaljini 70-ih, 80-ih i 90-ih godina, sva mislila da je don Miho zapravo rođeni Vitaljanin, da se tu rodio, da tu živi i da će tu s nama umrijeti. On je postao naš dragi suputnik: simpatični osmijeh na njegovu licu, njegova iskonska dobrota i njegova nutarnja toplina bile su nam smion poticaj i gorljivo svjedočanstvo.

To koliko je don Miho bio naš, koliko je bio neodvojivo „vitajski“ i koliko nas je dobro poznavao svjedoči i činjenica da je mnoge od naših župljana pratio od kolijevke do groba. Mnoge je od nas krstio, prvi put ispovjedio, pričestio i u krizmu uveo. Mnoge je i vjenčao, a još više njih posljednji put ispovjedio i u sakramentu „izlazećih“ im pružio Poputninu koju su s utjehom nosili milosrdnom Ocu ususret.

S takvom je brižnom pažnjom don Miho nakon Mise za pokojne obavljao „officium defunctorum“, ono što se u puku zove „ofičature“, i točno je znao tko sve počiva u svakome grobu na našem mjesnom groblju. Iz svake je naše kuće barem jednoga sprovodio i u vječnu radost ispratio. On se s nama potpuno saživio.

Danas, u vremenu koje nudi kojekakve obrasce života, nove idole i kojekakve životne putove, a sve pod znakom modernosti i napretka, don Miho Dender ostaje uzorom nasljedovanja Uskrsloga Krista. Ostaje uzorom skromnosti, potpune čistoće, neupitne poslušnosti i vedrine vjere. On ostaje uzorom kojega opisuje prorok Mihej, on je onaj koji je „ponizno hodio s Gospodinom“.

Don Miho osobito ostaje uzorom svećeničkoga života, primjer po kojemu se postaje „drugi Krist“. Na Božjoj je njivi bio gorljiv apostol, a u kući ponizan kartuzijanac. Koliko li smo ga puta znali zateći u molitvi i radosnom razgovoru s Bogom, kada bi, baš onako na svoj način, rukom dao znak da samo na trenutak pričekamo da završi.

Na svakom križnom putu – pobožnosti koju je rado obavljao i sam i s Božjim pukom – nikada nije zaboravljao izmoliti 5 Očenaša, Zdravomarija i 5 Slavaocu na čast 5 Isusovih rana i 1 Očenaš, Zdravomariju i 1 Slavaocu na nakanu Svetoga Oca.

Osobito je rado molio pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i poticao i nas župljane da skrbimo za naše mjesečne procesije s Presvetim oko Crkve, kao i za našu zavjetnu procesiju oko čitave Vitaljine. Bogoslužje je pripremao brižljivo, satima. Tri je puta dnevno, bez iznimke, ručno zvonio na pozdrav Gospi: u 6.30, u podne i u sedam navečer. Nedjeljom se redovito i po najvećoj zimi brižljivo pripremao za Misu u 10.30.

Tom je svojom brigom oko svete liturgije pokazao da mu je Bog, kao jednome od svojih malenih, a ne mudrih i umnih, pokazao svu bit vjere: Svetu Euharistiju, Živi Kruh, Krista Spasitelja. Don Miho je doista slavio svaki Kristov dolazak, za njega se pripremao, s radošću mu u slavu pjevao i tako svaki put spremno iščekivao svoga Otkupitelja. Hvala Vam, dragi naš don Miho, što ste svojim životom posvjedočili Živoga Isusa. Jer kako reče sv. Ivan: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i istinom!“