Okupljeni oko mrtvoga tijela našeg pokojnika: supruga Jadranka, braća Frano i Dubravko, rodbina, susjedi i prijatelji vjerujemo i osjećamo da ovo nije svršetak. Naš Bog je Bog živih. Mrtvo tijelo odlazi a ostaje nam ime ovog čovjeka i to ime izgovaramo: Matko. Na aramejskom jeziku to ime znači Božidar, Božji dar. Ime je dobio po svome djedu Matu, a u obitelji oca Antuna i majke Ruže kao prvo dijete primljen je i prihvaćen kao veliki Božji dar.

Sveti Irenej je rekao da je živi čovjek od časa začeća slava Božja, a ovaj život koji je doživio gotovo svoju puninu još je veća slava Božja.

Matko Medo potekao je iz čestite i ugledne dubrovačke obitelji koja se odlikovala kršćanskim pogledom na svijet i život, njegovala i promicala tradicionalne vrijednosti, čuvala i očuvala zdrav nacionalni duh i hrvatski domoljubni osjećaj, kulturu duha i srca. Sa svoja dva brata pripadao je naraštaju Dubrovčana koji su odrastali uz Crkvu i samostane, postigli visoko obrazovanje i ostali u svome gradu pružajući radne sposobnosti za dobro svoga Grada i njegovih ljudi.

Taj je naraštaj završavao fakultete u Zagrebu i upoznao vrijednosti naše metropole, proširio nacionalni i kulturni pogled da bi cijeli radni vijek posvetili ovome Gradu.

Matko je u nadaleko poznatoj tadašnjoj dubrovačkoj agenciji Atlas proživio najveći dio staža, proputovao svijetom i bio jedan od uspješnijih menadžera. Govorio je nekoliko stranih jezika, stekao zavidnu opću kulturu, razvio sposobnost komunikacije s malim običnim ljudima i s onima na visokim položajima i odgovornim poslovima.

Dolazak demokratskih promjena zatekao ga je u naponu životne snage i radnoga iskustva i budući da je otprije bio poznat po domoljubnim stavovima brzo je pozvan u visoku politiku najprije kao saborski zastupnik a potom kao vrstan diplomat. U tim odgovornim i osjetljivim poslovima držao se načela koje je Dubrovnik učinilo uspješnom državom – zaboravite privatne stvari i poslove, brinite se za zajedničko dobro. Ostao je u skromnom stanu i nije požalio što nije pribavio veću korist od one koja je bila u okviru zakona, a to je zaslužena mirovina.

Život ga od početka do kraja nije štedio iskušenja, zdravstvenih poteškoća od dječje paralize do karcinoma prostate, nekoliko teških kirurških zahvata, bolničkih liječenja. Nije tajna da je od gotovo svih organa koje nam je Bog dao u paru, njemu funkcionirao samo po jedan: jedna noga, jedna ruka, jedan bubreg. Naš se Matko nije dao ni predavao. Ostao je na nogama, a samo kratko sa štakama koje je brzo odbacio. Kad smo ga nekoliko puta ispraćali u Zagreb na novi teški kirurški zahvat mislili smo da se živ ne će vratiti, ali on se vraćao oporavljen i životno vedar. A koliko je ta vedrina bila stvarna vidjelo se nedavno kad je u Kneževu dvoru bio na koncertu u sklopu Ljetnih igara.

Matko je bio Dubrovčanin staroga kova kojemu je Grad bio u srcu i u kojem je on našao svoje pravo mjesto u društvu, Crkvi, politici, kulturi, turizmu.

Ovo je trenutak u kojem treba istaknuti veliku ulogu i neizmjernu pomoć, velikodušnu kršćansku ljubav njegove supruge Jadranke. Da je Matko poživio 71 godinu unatoč teške bolesti treba zahvaliti upravo ženi Jadranki. S koliko je snage, volje, brižljivosti, strpljenja, ljubavi, prilazila svim njegovim potrebama zna samo dragi Bog koji joj je davao snagu i ne će joj uskratiti milost i pomoć u njezinu budućem udovičkom životu.

Matko, tu smo, uz ostale, i mi svećenici Tvoji prijatelji s kojima si se družio i prijateljski odnosio. Pamtimo brojne nezaboravne trenutke u Tvome domu u Karmenu i na Ratcu, a osobito u vrijeme rata kad je naš Grad i mi u njemu bili opkoljeni, ustrašeni, granatirani. U skloništima smo molitvom i razgovorom hranili vjeru u pobjedu.

Počivaj u miru u ovoj hrvatskoj dubrovačkoj grudi koju si volio, koju si zadužio predanim radom i čestitim životom. „Blago čovjeku koji pretrpi kušnju, jer će prokušan primiti vijenac života“, zapisao je sv. Jakov. Zaslužio si vijenac vječnoga života jer si puno radio, puno pretrpio i puno volio ljude. Hvala za sve. Obećajemo Ti trajnu molitvu i pomoć Tvojoj dobroj Jadranki.