Više je razloga zbog kojih je potrebno u ime mjesne Crkve izreći nekoliko oproštajnih i zahvalnih riječi našem Pokojniku. Ponajprije zato što je rođen i odgojen u obitelji koja je bila rodbinski usko povezana s dubrovačkim biskupom dr. Josipom Marčelićem, a on je u 34 godine upravljanja Biskupijom ostavio i danas vidljive tragove na duhovnom, moralnom, kulturnom i graditeljskom polju. Naš je Pokojnik s ponosom isticao tu povezanost s jednim od najpoznatijih i najzaslužnijih dubrovačkih biskupa od kojega je naslijedio ne samo ime nego i nadahnuća i poticaje za svoj život i rad, a koji bi se mogli sažeti u: nadarenost, stručnost, radnu energiju, opću kulturu, profesorsku i rektorsku službu, znanstvenu i spisateljsku djelatnost, i nadasve u kršćansku vjeru.

U Matici krštenih Gradske župe zabilježeno je da je Josip rođen 3. kolovoza 1928. od roditelja Antuna i Nike r. Vuković, da je kršten u Katedrali 18. VIII. i da je na krštenju dobio tri imena: Josip Mato Stjepan. Njegovu ulasku u kršćansku zajednicu i nadijevanju imena kumovali su Lovro Povia i Petar Sukno dok je primalja kod rođenja bila Paula Barbaros.

Zanimljivo je i znakovito da je biskup Marčelić doživio rođenje Josipa Lovrića, ali zbog bolesti ga on nije krstio. Teško bolestan umro je 30. kolovoza, kad je Josip imao samo 27 dana. Sada s ove vremenske udaljenosti smijemo reći da je stariji Josip, dubrovački biskup, u Gradu obilježio zadnje prijelomno desetljeće devetnaestog stoljeća i prva tri desetljeća dvadesetog, dok je njegov neput to isto učinio u zadnja tri desetljeća dvadesetoga i u prvom desetljeću dvadeset prvoga stoljeća u svome djelokrugu.

U obitelji je naš Pokojnik upoznao i zavolio svoju vjeru, u klasičnoj gimnaziji i na fakultetu stekao opću kulturu koja je uključivala poznavanje Biblije i ulogu Crkve u povijesti našega naroda i duhovnoj i kulturnoj baštini voljenoga mu Grada. Nije mu bio nepoznat ulomak iz Evanđelja koji govori o talentima koje Bog svakomu daje koliko je potrebno i koje treba razvijati. a ne zakopavati u zemlju i tako čuvati. Vrli je Pokojnik primio deset talenata, najviše koliko Boga daje, ustrajno ih razvijao i doveo gotovo do savršenosti, pa se oni mogu imenovati ovim redom: inženjer, pomorski stručnjak, izumitelj, sveučilišni nastavnik, rektor, znanstvenik, publicist, pisac, savjetnik i suradnik. Nadasve čovjek. To je talent koji svi najviše trebamo razvijati, jer po njemu ćemo biti suđeni.

Koliko je cijenio ulogu Crkve i bio svjestan kršćanin najbolje se vidi po tome što je u najteže vrijeme napada na Crkvu, kad je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, zatočenik u Krašiću, od komunističke strahovlade osuđen kao ratni zločinac, imenovan kardinalom – Josip Lovrić na Rijeci javno sklopio crkvenu ženidbu sa Solangom Orešković 6. lipnja 1953.

Neumornim radom i vrijednim djelima zadužio je svoju Grad, domovinu Hrvatsku, naše Sveučilište, brodarsku i pomorsku industriju i sve nas i pozvao nas, a osobito mlade naraštaje da sposobnosti i talente ulože u zajedničko dobro i bolju budućnost.

Pokojnika poznajemo i pamtimo po imenu Jozo. Njegovo drugo krsno ime Mato, što znači Božidar, sada razumijemo kao veliki Božji dar njegovoj obitelji, rodbini, našem Gradu i Domovini. Treće pak ime Stjepan, što znači Krunoslav, danas pretvaramo u molitvu dobrome Bogu da mu oprosti sve ljudske slabosti i da ga okruni vijencem slave; da mu Pravedni Sudac izreče dobrodošlicu u nebo evanđeoskim riječima: Dođi slugo dobri i vjerni jer si u malome bio vjeran, uđi u veselje gospodara svoga.