Bio je papa 9.665 dana ili gotovo 26 i pol godina, od 16. listopada 1978. do smrti 2. travnja 2005. Rođen kao Karol Józef Wojtyła 18. svibnja 1920. u Wadowicama kraj Kra- kova u Poljskoj, športaš, pjesnik, profesor etike, svećenik od 1946., biskup od 1958., krakovski nadbiskup od 1964., kardinal od 1967., počasni građanin Dubrovnika od 2004., blaženik od 2011.

Osvajao je srca diljem svijeta. Starac u bijelom, uvijek u pokretu, pružajući ruku na stisak ili mašući njome na po- zdrav, uvijek zazivajući blagoslov (kad mu je desna ruka bila slomljena i u gipsu, blagoslivljao je vjernike lijevom). Uronjen u molitvu, čovjek s križem ne samo na prsima i u srcu nego s Propećem, papinskim štapom, u lijevoj ruci, čvrsto oslonjen, gotovo obješen o križ.

Premda je papa Siksto V. (1585.-1590.) bio podrijetlom Hrvatom, ovaj je Poljak prvi papa koji se Hrvatima obraćao na njihovu materinjem, hrvatskom jeziku. Time je ujedno u svjetskim razmjerima, puno prije priznanja hrvatske države, još 1978. priznao i učvrstio samostalnost hrvatskoga jezika.

Kretao se među ljudima, osjećao njihove probleme kao čovjek, pastir i znanstvenik. On je bio neumoran promica- telj prava na život od začeća do prirodne smrti, protivnik smrtne kazne, pobačaja i eutanazije, najprodorniji glas od- govorne prokreacije, donio je novu hrabrost u zaštiti živo- ta, prokazivao je mane komunizma i kapitalizma, kumovao padu Željezne zavjese, učinio papinsku službu nazočnom u cijelome svijetu. Jasnoćom i ustrajnošću zastupanja kato- ličkih shvaćanja zaslužio je da ga se naziva glasnogovorni- kom kršćanstva i velikih vrijednosti čovječanstva, savješću ljudskoga roda, glasnim prorokom današnjice, učiteljem kršćanskoga života, propovjednikom svim narodima svije- ta, braniteljem života i čovječnosti. Nije sustao ponavlja- ti kako je obrana života sastavni dio poslanja Crkve. Na poštovanju čovječjega života i dostojanstva artikulirao je široko viđenje prava i slobode, podrazumijevajući nužnu povezanost slobode i istine.

On je državnik koji je prozivao savjest čovječanstva zbog razaranja Dubrovnika, Vukovara i Sarajeva, među pr- vima je priznao neovisnost hrvatske države. Trojicu Hrvata uvrstio je u Kardinalski zbor, trideset dvojicu imenovao bi- skupima, a njih osam promaknuo u biskupskoj službi.

1338 katolika, od toga dva Hrvata (Alojzija Stepinca i Iva- na Merza) i jednu Hrvaticu (Mariju Propetoga Petković), a svetim 482 blaženika i blaženicu, od toga dva Hrvata (Leo- polda Mandića i Marka Križevčanina).

Na 1164 opće audijencije primio je 17,6 milijuna hodo- časnika iz svih dijelova svijeta. Imao je 38 državnih posje- ta, 738 susreta sa šefovima država i 246 s predsjednicima vlada.

Kao Papa, krstio je 1501 osobu, zaredio 321 biskupa, održao 15 biskupskih sinoda, posjetio 129 država izvan Ita- lije zbog čega je proputovao 1,1 milijun kilometara, a na putovanjima je održao 3.288 govora. Hrvatsku je pohodio tri, a Bosnu i Hercegovinu dva puta.

Probudio je osjetljivost čovječanstva za ćudoredne vr- jednote. Govorima, osobnošću, prisutnošću i sposobnošću uvjeravanja ostvario je novu osjećajnost za moralne vrijed- nosti. Zbog toga se stvorila nova otvorenost, novi osjećaj za probleme religije, za potrebu vjerske dimenzije u čovjeku i nadasve je narasla važnost rimskoga biskupa. Svi su kr- šćani prepoznali da je on glasnogovornik kršćanstva. Ali i za nekršćane i za druge religije on je bio glasnogovornik velikih vrijednosti čovječanstva. Brojni dokumenti koje je ostavio čine prebogatu baštinu koja još uvijek nije dovoljno prihvaćena u Crkvi.

Njegove su misli: „Budućnost počinje danas, ne su- tra. Ne spašava nas formula nego osoba Isusa Krista. Bez Stvoritelja stvorenje nestaje. Sloboda ovisi o istini. Vjera i razum se međusobno podupiru. Ako propadne obitelj, pro- pada i narod i cijeli svijet u kojem živimo.” Osobito se zala- gao za mir i jedinstvo kršćana. Zagovarao je pravo svakoga naroda na samostalnost. Osmislio je sintagmu kultura živo- ta, pobačaj izjednačio s holokaustom, pokrenuo slavljenje Svjetskoga dana mladih i Svjetskoga dana bolesnika.

Isusovac Božidar Nagy priredio je 2011. knjigu Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima u kojoj je prikupljeno Pa- pinih 790 obraćanja Hrvatima ili govora odnosno pisama o njima. Najpotresniji su tekstovi, bolje rečeno krikovi inte- lektualca i mirotvorca, proroka Wojtyłe vezani uz Sarajevo: govor veleposlanicima 16. siječnja 1993., propovijed od 8. rujna 1994. i govor udovicama 10. prosinca 1994. Još su uvijek aktualni Papini programski govori: hrvatskim bo- goslovima 27. travna 1982., svećenicima 10. rujna 1994., franjevcima 12. travnja 1997., biskupima 4. listopada 1998. i vjeroučiteljima 4. listopada 1998.

Među propovijedima na hrvatskom povijesne su: 30. travnja 1979. o vjernosti Hrvata Isusu, Rimskoj Crkvi i Majci Božjoj, 11. rujna 1994. pred milijun Hrvata u Zagrebu, 4. listopada 1998. pred pola milijuna ljudi u Splitu i 6. lipnja 2003. u Dubrovniku.

15. svibnja 1979. prigodom 11 stoljeća prvoga međunarod- nog priznanja Hrvatske, 22. kolovoza 1984. za Nacionalni euharistijski kongres, 10. listopada 1991. u povodu ratnih stradanja i 2. veljače 1993. o skrbi za silovane žene i ratnu siročad.

Nasuprot nekima koji danas zaziru od pojma Crkva u Hrvata, kao zajedništvu katolika hrvatskoga jezika, Papa Poljak osobno je upotrijebio taj izraz na hrvatskom jeziku u govorima 28. srpnja 1982., 3. veljače 1983., 15. travnja 1984., 22. ožujka 1989., 10. i 14. rujna 1994., 18. listopada 1995. te u pismima od 22. kolovoza 1984. i 29. rujna 1993.

Ovako je, ukupno 26 puta, na šest različitih načina, bla- ženi Ivan Pavao II. s lođe bazilike Sv. Petra čestitao Božić na hrvatskome jeziku u svečanom obraćanju gradu (Rimu) i svijetu svake godine svojega papinstva (od 1978.-2004., s iznimkom 1995. kad zbog bolesti to nije učinio):

(25. XII. 1978.)

(25. XII. 1979.)

Sretan i veseo Božić i blagoslovljena nova godina! (25. XII.: 1986., 1987., 1988.)

Hrvatskoj! (25. XII.: 1991. i 1992.)

(25. XII. 1993.)

O pravu na rođenje karizmatični čovjek u bijelom neko- liko je puta govorio Hrvatima i na hrvatskom jeziku (22. kolovoza 1984., 24. lipnja 1988., 28. ožujka 1990., 11. ruj- na 1994., 31. siječnja 1997., 2. listopada 1998. i 4. listopada 1998.).

26 puta, čestitao Uskrs na hrvatskome jeziku s lođe bazi- like Sv. Petra u svečanom obraćanju gradu (Rimu) i svijetu od 1979. do 2004.:

22. IV. 1984., 7. IV. 1985., 30. III. 1986., 22. IV. 1987., 3. IV. 1988., 26. III. 1989., 15. IV. 1990., 31. III. 1991., 19. IV.

1992., 11. IV. 1993., 3. IV. 1994., 19. IV. 1995., 7. IV. 1996.,

30. III. 1997., 12. IV. 1998., 4. IV. 1999., 23. IV. 2000., 15. IV. 2001., 31. III. 2002., 20. IV. 2003. i 11. IV. 2004.).

Ivan Pavao II. poštovao je i isticao dubrovačku baštinu, navodio dubrovačke pjesnika Ivana Gundulića (14. XI.

1990. i 2. X. 1998.) i Petra Pericu (11. IX. 1994.) i natpise

uklesane u Kneževu dvoru (3. X. 1998. i 6. VI. 2003.) i na

Lovrjencu (6. VI. 2003.).

- „stari i plemeniti hrvatski grad koji je imao posebno značajnu ulogu u povijesti kršćanstva, katoličkoga zajed- ništva i kulture u tamošnjim krajevima ” (2. II. 1999.),

- „stari i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svo- ju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća zajedničkoga dobra. Želja mi je da baština ljudskih i kr- šćanskih vrijednosti, što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje, uz Božju pomoć i pomoć vašega Parca, svetoga Vlaha, bude najdragocjenije blago puka ove ze- mlje” (6. VI. 2003.)

- „ponosan na svoju povijest i svoje tradicije slobode i pravde” (11. VI. 2003.),

- „stari i lijepi Dubrovnik, pravi biser hrvatskoga Jadra- na, središte tisućljetne uljudbe prožete katoličkom vjerom i obilježene stalnom vjernošću Petrovim nasljednicima, pa i u vrlo teškim vremenima” (29. IV. 2004.),

„ponosni na povijest svoga slavnog Grada” (29. VII. 1987.) koji su naslijedili bogatu „uljudbenu i vjersku baštinu” (29. IV. 2004.). Obnovljeni križ na Srđu „rječito svjedoči o od- lučnosti Dubrovčana i Dubrovkinja da uvijek, po primjeru svojih očeva i majki, ostanu vjerni Evanđelju i zajedništvu s Petrovim nasljednikom” (2. II. 1999.).

O srpsko-crnogorskom razaranju Dubrovnika. Papa se solidarizira s ratnim stradanjima dubrovačkoga puka. Govori: „Posebno danas molimo za stanovnike Dubrov- nika koji podnose tako teška iskušenja” (26. X. 1991.) i piše: „stanovnici Dubrovnika su tako teško kušani” (28. XI. 1991.) te javno preklinje zavojevače: „Molim saveznu jugoslavensku vojsku da poštedi život golorukih građana i da zaustavi razoriteljski bijes protiv privatnih stanova i jav- nih zgrada, od kojih su neke od neprocjenjive umjetničke

vrijednosti. Valja stati na kraj toj tragediji koja obeščašćuje Europu i svijet!” (13. XI. 1991.). Zato ponovno poziva Du- brovčane: „U ovim, dramatičnim trenutcima punima boli i patnje, kako za sam Dubrovnik i njegovu okolicu, tako i za druge krajeve Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, nastavite zajedno sa mnom moliti za pravi mir” (13. V. 1992.).