Nezasitnu pohlepu za divljenjem i ljubavi i želju da to stalno imamo, nazivamo narcizmom. Određenu dozu toga, da bi opstao u ovom čudesnom svijetu, čovjek mora posjedovati.

Stidljivi ljudi koji uvijek sviraju drugu violinu, savjesni službenik koji savršeno i besprijekorno izvršava svoje zadatke, stapajući se s okolinom, redatelj u gledalištu, ili psihoanalitičar koji sjedi iza svog pacijenta da bude što neprimjetniji, svi su oni pod sumnjom da izbjegavaju svjetla, velike pozornice života, za kojima talentiran čovjek teži.

 Je li ta stalna težnja znak egzibicionizma?

Nije, jer je egzibicionizam samoizražavanje zbunjena čovjeka koji potiskuje osjećaj srama i strah od neugode.

Čovjek mora biti svjestan koje ga uzbuđenje, koji interesi i kakav poticaj stoji iza toga da se u razgovoru s drugim ljudima izražava svojom rječi i svojim gestama. Čovjeku je potrebna želja da ga se priznaje i on mora strah da će biti slab i zakočen, i želju da bude prihvaćen i priznat, pretvoriti u aktivno stanje oduševljenja, pažnje i usredotočenosti na trenutak, u kojem stupa na pozornicu života, u kojem igra svoju veliku gala predstavu, jedinu predstavu bez mogućnosti reprize, svoj život.

Velika gala predstava to postovjećujete samo sa teatrom. Znam, jasno mi je što čitajući ovaj tekst mislite. U teatru su umjetnici, glumci. Umjetnici su elita, ali vjerujte mi svaki  čovjek je talentiran, čovjek je umjetnik svog postojanja.

Glumci ta, od javnosti priznata, elita ne smije biti mrzovoljna. Ona mora biti srdačna, nježna i optimistična, jer radi posao koji je složen i radi ga za dobro ljudi. Na kraju predstave, kad se klanja publici, glumac mora biti nasmiješen i otvorenog, bistrog oka, jer upravo tada prisustvuje dijelu predstave koji izvodi publika, koja mu se želi zahvaliti za ono što je za nju učinio. Smiješi se i podržava je u pljesku, jer ga je zaslužio. Što on dulje traje, to više oslobođene pozitivne energije stotina ljudi prelazi u glumca i to je dobra zaliha za sljedeće glumćeve nastupe.

Nedarovit čovjek je stalno umoran i stalno mu je teško raditi to što radi. Nedostaju mu interes, pažnja i koncentracija koji su izraženi kod darovitih ljudi.

Usput, daroviti ljudi lakše dolaze do rezultata, manje se naprežu i zato se mogu smiješiti i imati odmorno, otvoreno oko. Oni se ne stide svog posla jer znaju da su ga dobro obavili.

Znanje o dobro obavljenom poslu je znak razvijenog osjećaja samokontrole, što je jedan od poticajnih dijelova darovitosti. Naravno da je nedarovitome teško. Za njega je život težak posao, a darovitome je to zabava i javno bavljenje svojom intimom, umjetnošću.

Elita je zadovoljna i nasmiješena, zabavljena svojim stvaranjem, a mrzovoljni trudbenici, djelatnici su umorni od teškog posla za koji očigledno nisu. Onima koji kažu da imaju težak posao, rado vjerujem, jer vjerujem nevještom stolaru koji tvrdi da je teško napraviti stol. Vještu stolaru je vrlo lako napraviti stol i to dobar i lijep, koji se neće ljuljati, koji će imati ravnu površinu, s koje tanjuri i čaše neće sklizati na pod i za kojim je ugodno sjediti. Umaraju se oni koji ne znaju zanat ili koji ulažu previše napora da bi svladali svoje slabosti pa im ne ostaje snage za kreativnost koja nikad ne umara.

Pogledajte koliko se neki nogometaš muči da bi primio loptu, poveo par metara i pravilno uposlio suigrača i pogledajte drugog koji na to uopće ne misli nego sve to odradi u punom trku  i, na kraju još izvede majstoriju, nešto potpuno neočekivano, čime protivnike izbaci iz igre, a gledateljima zaustavi dah.

U nas se u Hercegovini kaže u dobra čovika dobro vino i u dobra čovika dobar duhan. Dobar čovik nikad neće raditi protiv onog što ga hrani. Od čega živiš onom se posveti. Mi imamo lozu i duhan. Nas hrani vino i zato ga pravimo da bude dobro. Hrani nas i duhan i zato je u nas najbolji – škija rezana na mravlju nogu – u prevodu - zaštita okoliša i pluća  i sredstvo protiv kancerogenih isparavanja i komaraca. Tko izda ono od čeg živi izdat će i brata i prijatelja.

Ne ubija vas duhan nego strah od duhana i ne ubija vas vino nego strah od vina. Ustrajte na strahu i vidjet ćete koliko će vas oplemenit. Dovest će vas točno tamo odakle ste krenuli kad ste mislili da možete poletjeti.

Ako ne stavljaš vodu u vino da bi ga bilo više ili nedaj bože da dodaješ vodu i rakiju da bi ga bilo više i da bi bilo jače te ako ne miješaš loš duhan s pravim niskim hercegovcem – našom autentičnom sortom -, znači da postupaš ispravno i onda se nemaš čega bojati. Primjeni to i na posao ili umjetnost kojom se baviš i vidjet ćeš kako stvari postaju jasnije. Kod nas čak i bogobojazni ljudi otvoreno kažu:» Ne bojim se nikoga do Boga, Boga malo ostalog nimalo».

Strah nestaje kroz rad, pripremljenost, svakodnevno razmišljanje o problemu, poštovanje činjenica, osvjetljavanje do najmanje pojedinosti objekta kojim se bavimo. Strah dolazi iz tmine i neznanja. Ako talentom osvijetlimo te mračne predjele i ako neznanje zamijenimo znanjem o objektu interesa, lišavamo se straha, toga teškog oklopa na našem tijelu koji sprečava slobodno disanje, zamućuje oko i uništava koncentraciju.

Koga se, zapravo, bojite?

Nedarovit čovjek se boji sebe samoga!