Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nam svjetlošću šapuće da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena svjetlosna dimenzija nam osvjetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi joj blješti dijamantni cvijet na čijim laticama se zrcale naši trenuci. Mirisi ljepote se šire prostorom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje  zrncima topline dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na Pegazu bjelom jezdi ka  dalekoj zvijezdi našega rođenja.

U beskraju svemira uma se nebeska svjetlost rađa,
njenim stazama svjetlosno prabiće hodi,
njenim bespućem plovi moja lađa
u dubinu svijesti osjećaje vodi.

Orkestar nutarnjeg neba sklada melodiju tajnu
titraju strune, ples sjena igrokaz snuje
svjest duši daruje svjesnost sjajnu
znanstvenu čaroliju dokazuje.

Nevidljiva ruka crta osjećajnu sliku na paleti snova,
simfonijom duginih boja tamu pretvara u dan
sipa kristale, zvijezde sa svemirskog krova
slijeva energiju na vremenski dlan.

Vrije vrtlog energije, kucajima kozmičkoga bila
iskri strune spoznaje do oceanskog dna,
a lahor iznjedren iz leptirova krila
budi svijest iz odsanjanog sna.

Kristalno vreteno u dubini duše zlatnu spiralu tka
vrtnjom svojim u ciborij snova, u srce uranja
širi se u bistrinu pogleda, u zjenicu oka
jecajem tišine iz podsvjesti izranja.