Onda se čovjek u čovjeku, tajnoviti unutarnji promatrač zaustavi u sretnom trenutku dvoumljenja i upita se:
Gdje se krije savršenstvo? Što je savršenstvo? Postoji li nešto bolje od savršenstva? Znanstvenici su pri istraživanju mozga zaključili da mi sa malim zakašnjenjem svjesno spoznajemo zbivanje u trenutku. U naš mozak se, putem osjetila, svaki trenutak slijeva gigantska rijeka utisaka iz našeg tijela i iz svijeta oko nas. Mozak radi samostalno i sam odlučuje koji će od tih podataka odvojiti i pretvoriti ga u našu svijesnu spoznaju o njemu. Da bi to bolje razumjeli usporedimo tu ogromnu rijeku podataka sa slapovima Niagare i trepnimo jednom očima. Trenutak svjesne spoznaje je obuhvatio samo jednu jedinu kapljicu te ogromne vode. Ukoliko nismo uspjeli taj trenutak svjesno spoznati i doživjeti naš mozak odlučuje koliko je taj trenutak važan i u koji dio našeg pamćenja će sjećanje na tu "kapljicu vode" pohraniti. Često, zbog naše nepažnje i nekoncentriranosti, mnogi lijepi i sretni trenutci prođu neopaženi od naše svijesti.

 

 

"Dotaknimo pramen Kairosove kose, iskoristimo ovaj trenutak. Pokažite mi put ka ostvarenju moga sna o pokretanju bez bolova." često u šali kažem pacijentu.

Da bi bila sigurna da me je pacijent doista ozbiljno shvatio i da će taj trenutak svoje odluke zadržati u sjećanju, pokušavam mu prepričati što je znanost zaključila o nama i našoj spoznaji svijeta u kojem živimo. Mi spoznajemo svijet sukladno našem mišljenju o tome kakav bi on trebao biti. Čak i naša sjećanja podliježu našim osobnim spoznajama i uvijek su kompromis između naših stavova i onog što smo proživjeli.
Kada mi pacijenti pričaju o sudaru automobila poslije kojega su počeli osjećati poteškoće u kralježnici, svaki od njih mi o tom trenutku priča onako kako on vjeruje da se nesreća dogodila. Spoznaja je uvjek subjektivan doživljaj trenutka. Svaki čovjek doživljava okolinu u kojoj živi drugačije, svatko živi u svom svijetu, misli drugačije o onome što je pravilno, a što krivo, što je istinito a što nije, što je zdravo, a što nezdravo.
Dok neki putovanje vremenom smatraju mogućim, drugi odbijaju svaki razgovor o mogućnosti ostvarenja tog vječnog ljudskog sna.
Vrijeme je rijeka bez povratka, ono nas ždere kao što je Kronos žderao svoju djecu, tvrde oni koji se ne žele upustiti u spoznaju svog vremena, oni koji tuđe vrijeme kupuju, a svoje prodaju ne razmišljajući o trenutku kao najdragocjenijem djeliću njihovih života. Nespoznavajući trenutak važnih odluka mnogi ih već sljedeći trenutak zaboravljaju, a njihovo vrijeme se doista pretvara u rijeku bez povratka. Neprepoznavši Kairosa u dolasku oni ne uspiju misaono dotaknuti pramen njegove kose i donešene odluke nestaju iz njihova sjećanja kao kapi jutarnje rose na suncu.
U kineziterapiji je upravo taj trenutak pacijentove odluke najvažnija točka za usmjeravanje liječenja. Treptaj oka u kojem se pacijent odluči na svjesno aktivno sudjelovanje u terapiji otvara mi bezbroj mogućnosti s kojima mogu osmisliti način obrade.
Pokret je najkompliciraniji oblik razmišljanja. Na samom početku terapije kineziterapeut mora razmišljati na dva razboja, on misli za sebe i za pacijenta usmjeravjući ga ka samostalnom razmišljanju pa tako i samopoimanju i samomobilizaciji. Pri tome terapeut širi svoje znanje i sjedinjuje svoj posao sa reakcijama pacijenta i tako pretvara obradu u novu, samo njegovu osobnu tehniku.
Svaki pacijent je drugačiji i svaka poteškoća ima svoju priču. Kineziterapija je pored tehnike i vječni dijalog između mene i pacijenta s ciljem da na kraju pacijent svjestan svoga tijela i svoje ćudi bez bolova napusti ordinaciju.
Da bi to ostvarila morala sam svoje teoretsko znanje prilagođavati problemu, poteškoćama i osobnosti pacijenta da bi on na koncu doista uspio svoje sposobnosti pretvoriti u djelo svojih ruku. Takav stav zahtijeva od kineziterapeuta da sam sebe ispituje i da mjenja svoje mišljenje o tijeku terapije koji je odredio na početku obrade na osnovu dijagnoze. Kineziterapeut mora biti samokritičan, discipliniran i prilagodljiv, ali istovremeno u svakom trenutku mora znati iz kojeg razloga nešto mjenja i to mora znati objasniti pacijentu. Dok vršcima prstiju dodirujem pcijentov vrat upućujem ga kako može manu propria pokretom to sam učiniti. Pričam mu bajku u koju, ako želi može i povjerovati.

 

 

"Probajte sami vršcima svojih prstiju krenuti od svog tjemena vratnom kralježnicom do početka prsnog koša. To je sedam kralježaka, sedam patuljaka koji neumorno rade da bi vaša glava, nazovimo je Snjeguljica, mogla dinamično ali spokojno balansirati iznad njih. Svaki kralježak je dio za sebe, svaki kralježek osim prvog, kojeg nazivamo Atlas, se zahvaljujući mišićima koji na njemu završavaju može pokretati samostalno, ali oni su ipak cjelina koju nazivamo vrat. Sjednite na stolicu, podignite zdjelicu na sjedne kosti, vaš prsni koš se makinalno postavlja u pravilan položaj i stabilizira rameni pojas. Podignite ruke mišićima iz ramenog zgloba. Stavite svoje palce pod bradu a ostalim prstima dodirujte vratne kralješke dok lagano pokrećete glavu naprijed, natrag, dok ju naginjete prema lijevom ili desnom ramenu. Pridržavajući tako glavu pozovite je na zaokrete u desnu i lijevu stranu. Poželite u tom trenu vidjeti što se krije iza vaših leđa. Vršci prstiju će vam odavati napetost malenih mišića vašega vrata, otkrivati nepokretnost pojedinih zglobova. Na mjestima gdje osjetite napetost ili bol u mišiću pojačajte pritisak prstiju i nastavite dalje pokretati glavu. Pronađite svoj osobni ritam, odplešite glavom neki vama dragi virtualni ples, dozvolite joj da uistinu postane Snjeguljica koja se pokreće po malenoj kućici na rubu šume. Prsti, kralješci i glava, dva pokreta lijevo, jedan desno, zagrljaj vaših prstiju i kralježaka pretvaraju pokrete glave uistinu u lebdenje nad vratom. Pod vršcima vaših prstiju će se mišići početi opuštati i vi ćete to početi spoznavati kroz sve veče pokrete glave. Ako imate problema s virtualnim doživljajem plesa, tada se prisjetite scene iz filma o Snjeguljici i sedam patuljaka, kada Patuljci odlaze na posao. Jedan za drugim svi istim korakom i istim ritmom oni jutrom odlaze i sutonima se pjevajući vraćaju kući.Vršci vaših prstiju će vam ispričati priču o pokretima glave i vaših sedam kralježaka. Kralješci se jutrom bude i poredani jedan iznad drugoga nose glavu u novi radni dan. Glava se budi s njima i prihvaćajući ritam njihovih pokreta, prepoznavajući titraje u mišićima vrata, lebdi iznad njih kao anđeo čuvar koji pali svjetla na vašem putu kroz svakodnevicu. Pognuta glava je teška za ova mala bića koja je cijeli život nose na sebi, šapnut će vam vršci vaših prstiju osjećajući sve veću napetost u mišićima. Tada podignite tjeme spuštajući bradu na palce. Vaš mali prst, koji se nalazi uz samo tjeme, će osjetiti kako se u tom djelu vrata opuštaju mišići, a vršci ostalih prstiju će vam signalizirati rastezanje vrata. Ponovite par puta taj pokret i pamtite osjećaj u vratu i na vršcima prstiju.Zapamtite tu priču i ona će vam pomoći u trencima kada vam se na poslu iznenada ukoči vrat ili kada se probudite sa glavoboljom."
Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima pa i pokreti ruku kineziterapeuta polaze iz njegovog teoretskog znanja, njegovog iskustva i njegovih sjećanja na slične probleme i poteškoće kod bivših pacijenata.
Kineziterapeut od prvog trenutka obrade mora osjetiti i spoznati svaku i najmanju promjenu u ustroju pacijentovog tijela i da bi mogao dosljedno djelovati.
Cilj pregleda koji obavlja je u otkrivanju bolom pogođenih struktura pacijentovog sustava za pokretanje, u ocjeni aktualnosti njihove podraženosti i u spoznaji razlike između osnovnog uzroka boli i mjesta na kojem se ona pokazje.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/