Na početku sna je sve bilo drugačije.
bili smo otvoreni ali sebični,
danas smo nedodirljivi.
Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao
optuživao si druge,
one koji se nisu mogli braniti,
a mene si osuđivao šutnjom,
užasnom šutnjom,
ubitačnom šutnjom.
Nosila sam tvoju tišinu u sebi
tišinu koja je potvrđivala krivnju
ubitačnu tišinu
iz koje sam izrasla,
iz koje sam odrasla,
iz koje sam sazrela
u ljubavi za ljubav.
Ti šutiš,
ti ne negiraš i ne potvrđuješ,
ne dodiruješ otvoreno srce moje
u zatonu nade,
ti samo postojiš
u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i
ne dozvoljavaš da se probudim,
ne slušaš šapate srca,
ne čuješ molbu,
ne nudiš oproštaj,
ali šutnjom ubijaš i sebe i mene,
ubijaš ljubav,
postaješ demon,
ulazeći kao Incubus u moje sne.
Bojim se noći,
dozvoli mi da se probudim
da slavim tvoj dolazak.
Razumiješ li?
Ne želim spomenik našoj mladosti,
želim život i ljubav
za tebe, za sebe,
za buduće trenutke.
Ne okrećem se više,
u tragovima prošlosti
je ostao san, ljepi san,
nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu,
oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.
Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene,
oprosti zbog ljubavi
oprosti
ljubavi
ljubavi moja!
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
bglavac
edin.kecanovic
