Na malenoj planeti na kojoj sunce nikada sunce ne zalazi, u milovanju prohujalog i dolazećeg trenutka osluškujem cvjetanje ruže, slušam šapate trava, gledam očima srca i vidim istinsko postojanje, kristalnu rešetku moga bića i osjećam zagrljaj duše i materije. Spoznajem da se kristali gomilaju u meni samoj i čujem kako mi šutljivi učitelji titrajima pričaju istinu porijekla. Pričinja mi se da sam ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Kapljice svete vode mi miluju čelo i otvaraju dveri postojanja na Elizejskim poljanama trenutka. Osluškujem šumove svetog obreda i pričinja mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara života. Pogledah ka zvjezdama. Za nebeskim orguljama ne sjedi nitko, a muzika se ipak širi prostorom sretnog trenutka spoznaje.
"Hvala ti srce što čujem ovu simfoniju svjetla, ona je dio mog sna", pomislih i nastavih budna sanjati da postajem lutalica svijetom ne napuštajući Aleph, mjesto u kojem se susreću svijest univerzuma i anima candida djeteta u meni. Na toj točki u kojoj se sjedinjene sve točke kozmosa mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego spoznatljiva dušom. Mogu zaustaviti vrijeme, mogu nevidljivom rukom zaustaviti ratove, obuzdati sukobe taština, mogu zasjeniti sjaj lažnog sunca koji svojim zrakama muti kristalno jasnu sliku magičnog srca. Osjetih zagrljaj duše i tijela, sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma. To je poziv na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Svitanje zaustavljeno u trenutku postaje jasna slika neviđenog, čudesna slika koja se širi i mjenja nijanse, šaputavom svjetlosti srca sklada simfoniju boja oblikujući u meni uvijek nove kristalne tvorevine svijesti.
Titraji malenih iskrica što sjaje, san il je ipak zbilja,
svjetlošću duše, vilinskim bićem svijet spoznajem,
simfonija boja, osvjetljena Platonova špilja,
tajna koju tek srcem doznajem.
Kristalne odaje, vječni ples boja ametista, rubina i safira,
raspjevano prostor- vrijeme čaroliju sna u sebi nosi,
palaču od sanja, satkanu od drhtaja želje i mira
zrcaljenje jave u anđeoskoj, vilinskoj kosi.
Sonata u titraju neba, nježna balada u dubini pogleda tvog
orkestar svira melodiju želja, uranja u tamne kutke,
duša svemirske zakone dotiče, a svjetlost je Bog,
zaobljuje prostor, stvara kristalne oblutke.
Ćutim treptaj oka čija punina istinom blista,
igra fotona blješti energijom tajnom,
iskre suze, sreća i ljubav čista,
tren sjaji sonatom bajnom.
bglavac
irida
edin.kecanovic
