...Muk...neobjašnjiv muk nakon svih onih događaja...Neobjašnjiv jer...ne slići ti..Ne ,to nisi ti.Ti ne šutiš.Ti si uvijek bio spreman na priču,na radost,zabavu....Što se dogodilo?Gdje si?Ma nije ni važno gdje si,ni s kim si ,ni šta radiš.Važno je samo kako si?A ja ne znam kako si.Nema te...Ne javljaš se...Brinem se...Teško mi je bilo kome objasniti da si mi potreban takav kakav jesi.Da mi je potrebna tvoja blizina i tvoje vedre rijeći koje su me vračale u život.Riječi zbog kojih sam se osječala živom...I to je sve....To je sve šta sam tražila od tebe ,a ti si mi to tako rado ,s osmijehom davao.E,da.. tvoj osmijeh ....odavno ga nisam vidjela ,čula...Znaš li da si onog dana kad si otišao ostavio toliko mirisa za sobom da sam danima živjela disajući na nos.Bio si veseo i vedar toga dana..Čemu sad ovakav muk...Toliko je glasan da probja zidove...Razbij ga molim te...Prekini ovaj muk,jer on ne ide uz tebe...ne ...on ne ide uz tebe...