Kada govorimo o vlasti i njezinim strukturama obično joj se obraćamo kao živom biću opisujući ju kao pokvarenu, dobru, korumpiranu, nepravednu... Istim pridjevima znamo opisati pojedince i skupine. Da, ljudi koji obnašaju vlast imaju osobine dobra, zla, korumpiranosti, poštenja. Sjećam se jednog događaja koji je u meni pokrenuo dva procesa: osjećaj poniženja i suosjećanja. Ratne su godine. Neimaština, radim a – primam humanitarnu pomoć. Krenula sam tog popodneva u crkvu koja je dijelila pomoć. Nemam novaca za autobusnu kartu, ali imam neregistrirani auto. Odlučujem – idem autom jer mi je predaleko pješačiti i nositi namjernice koje se tamo dijele. Prvi put svjesno kršim zakon. Više me nije briga, ne želim ga poštovati. Dovedena sam u situaciju golog životnog opstanka. Osjećam se loše, užasno loše. Iz sebe crpim zadnje atome unutarnje snage. Ulazim u prostorije crkve u kojima se dijeli hrana stisnutog grla i suznih očiju. Na što sam ja to spala pitam se dok gutam knedlu dok se prisiljavam da ne pokažem suze. Mnogo nas je u prostorijama crkve. Neke ljude poznajem. Okrećemo glavu nakon pozdrava, spuštamo pogled prema zemlji, skrivamo suze u oku. Bože, što je ovo – do prije par godina smo se osjećali kao ljudi, a sada ovisimo o milosti dobrih ljudi koji s nama suosjećaju i šalju nam odjeću i hranu da lakše preživimo. S rukama punim paketa prilazim svom starom, neregistriranom automobilu. Pored njega je policajac. Sada mi suze nekontrolirano teku. Policajac traži dokumente od auta. Dajem mu dokumente automobila. Moja krivica dostiže najvišu akumulaciju u duši. Samo mi treba još ova kazna pomišljam u sebi, a kako da je platim? Ni ne pomišljam da je mogu izbjeći. Policajac me pita da li je sve uredu? Nijemo klimam glavom da jeste, dok moja duša vrišti; ne nije ništa u redu. Kod svojih deset prsta prisiljena sam biti prosjak. Policajac je pogledao dokumente, jasno vidim da mi oprašta prekršaj. Pravi se da ništa nije vidio. Vraća mi ih uz rečenicu: Sretno i pazite kako vozite. Ta me je gesta toliko dirnula da sam nekoliko trenutaka oduzeto sjedila u svom autu, beskrajno zahvaljujući na nauku koji sam toga trenutka dobila. Društvo koje me je nepravedno optuživalo ima čovjeka u sebi koji suosjeća sa mojom postojećom situacijom. Tog trenutka sam povratila svoju unutarnju snagu i odlučila. Nikada više neću prositi ničiju milost, pa ni Božiju. Poštovat ću svoju snagu, i postojeće društvene zakone.

Obratila sam se za pomoć svojoj užoj obitelji braće i sestara u Njemačkoj. Tražila sam od njih da mi nađu posao na kojem bih mogla zaraditi za osnovne životne potrepštine. Kada sam primila novac od rodbine, otputovala sam k njima u Njemačku. Nakon sedam dana zaposlila sam se. Radila mjesec dana dok sam imala godišnji odmor u svojoj matičnoj firmi. Da mi danas neko da sve novce ovog svijeta, oni ne bi imali vrijednost koju je imalo tisuću i sedamsto maraka. Tada sam se vratila u svoju zemlju, uzela tri mjeseca neplaćenog odmora i potom se vratila u Njemačku. Povratila svoju moć samostalnog preživljavanja. Posle tog perioda života, nikad nisam ušla u financijsku krizu u kojoj nemam za osnovne životne potrebe. U banci nikad nisam bila u minusu. Našla sam mogućnost kako preživjeti sama sa svojih deset prsta.

 Nakon povratka u Rijeku bezbroj puta sam, kao i danas, željela tom dragom gospodinu policajcu reći hvala, ali kako mu nisam znala ime ovom mu se prilikom zahvaljujem i to ne samo njemu već i svim bezimenim dobročiniteljima i dragim ljudima. Zahvaljujem se u svoje i u ime svih onih koji su imali sreću naučiti lekciju suosjećanja koju sam tada naučila, a koja mi je pomogla da oprostim okolini i tadašnjoj vlasti za sva poniženja i patnje koje sam doživjela u vrijeme ratnih godina. Nadam se da ću imati dovoljno snage da oprostim i sadašnjoj vlasti bahatost, pohlepu i oholost zbog kojih pati veliki broj državljana Hrvatske.