Što je ili koliko traje vrijeme između podražaja, njegove spoznaje, samog reagiranja mozga na podražaj i naše odluke na reakciju?
Vrijeme koje mi doživljavamo kao sadašnjost i nazivamo vremenom u kojem živimo nije prava dimenzija vremena koju naš mozak spoznaje i obrađuje u svojim procesima. Ovdje moram naglasiti da se radi o procesima u mozgu koji se odvijaju bez našeg svjesnog sudjelovanja u njima.
Mozak, primivši poticaj iz vana, djeluje samostalno i reagira trenutačno. To je onaj presudni treptaj oka u kojem počinje pokret. Mozak onda samostalno pohranjuje te trenutke u svoj dio određen za pamćenje, dio iz kojega se onda rađaju naša sjećanja i kao film odvija naš proživljeni život.
Svaki prošli trenutak je za mozak već prošlost iako naša svijesna spoznaja to ne prihvaća kao činjenicu. Naša svjest nam omogućava da se to vječno titranje, u našim glavama, pretvara u slike koje mi pamtimo kao događaje i nazivamo vrijeme.
Našoj svjesti ipak ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena.
Mi smo, kao bića koja čuju, vide, mirišu, kušaju, dodiruju i tako doživljavaju svijet oko sebe ovisni o međusobnom djelovanju osjetila i mozga.
Ti za nas neosjetljivi procesi između mozga i osjetila su uzrok da mi pasivno, slično radiju, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.
Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja i djelovanja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena.
Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.
To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
U svakodnevnom životu mi jednostavno nespoznajemo taj trenutak i to je dobro za tijek naših pokreta i za naše sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.
Hod je nešto tako svakodnevno i samo po sebi razumljivo, pa mi jednostavno hodamo ne razmišljajući o trudu i sposobnosti našeg unutarnjeg koreografa, koji nam tu sposobnost i omogućava.
S plesom je drugačije, plesne korake moramo prvo naučiti sjedinjujući u sebi svoj ritam i ritam melodije koja nas poziva na ples. Kasnije se na prve tonove Tanga u našem tijelu uistinu budi uvijek isti ritam i mi tada možemo u mislima i plesati.
Naš mozak je zapamtio melodiju i odredio vremenske intervale iz kojih proizlazi naš ritam za ples, odredio obim plesnih koraka i mi onda nerazmišljajući izvodimo dva koraka lijevo, jedan desno. Pri tome nam se pričinja da, čim čujemo melodiju, istovremeno počinjemo plesati, ali to nije baš prava istina.
Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim različitim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja.
Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, ali i buđenje osobnog ritma tijelu pri prvim zvucima neke dobro poznate melodije.
To su jednostavne reakcije tijela pokretom na vanjski podražaj, što znači navrijeme stisnuti šaku, u pravom trenu potrčati ili pritisnuti pedalu kočnice, ali one nisu prirođeni refleksi, njih moramo prvo naučiti.
Za razliku od prirođenih refleksa koji se odvijaju posredstvom leđne moždine, naučene reakcije na podražaj proizlaze iz našeg mozga. One postaju refleksne tek uvježbavanjem koordinacije rada naših osjetila s našim svjesno izvedenim pokretima. Iz njih se s vremenom razvijaju navike kojima se nesvjesno, ali aktivno služimo.
Samo po sebi razumljivo postojanje tog vremenskog intervala nesvjesno koristimo pri čitanju, slušanju, ali i pri spoznaji mirisa i okusa, pri ostvarenju ritma kod muziciranja ili plesa, pri uvježbavanju reakcija tijela u sportu i vožnji automobila u gradskom prometu.
Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, ona nevidljiva ruka nekog čarobnjaka, koja usmjerava djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala nam pomaže u situacijama u kojima smo ugroženi.Taj urođeni nam proces, taj nečujni i nevidljivi čarobnjak u našim glavama, je često spasioc našeg života. Njegova ruka se pokreće izazvana našim osjetilno- osjećajnim stanjima.
Nažalost mnogi još uvijek ne žele prihvatiti tu činjenicu, ne žele spoznati da pokret te čudesne ruke uistinu proizlazi iz međusobnog djelovanja osjetila i mozga i da on simbolizira jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, dimenziju koju zahvaljujući reakciji te ruke na vanjski podražaj sami stvaramo.
Slijepi i gluhonjemi ljudi su vrlo često u opasnosti jer im upravo ta sposobnost i ta veza mozak osjetila nedostaje.To je razlog da se ja uvijek pitam zašto u nekim filozofijama postoji učenje po kojem treba naučiti isključiti vanjska osjetila dok paralelno slijepi i gluhonjemi uče djelovanjem svoga mozga osposobiti druge dijelove tijela koji im onda nadoknađuju ono što im je rođenjem bilo oduzeto.
Dragi Magicusi što vi mislite o tome?
bglavac
irida
edin.kecanovic
