Stvoren sam da pitam,

Je li govor dar ili kazna?

Šutnjom prigušujem misao,

Vrijeme gutim govorom,

Riječ me odaje – izdan sam.

Ne ušutkavaj me, obrati me,

Zavaraj me lijepim riječima,

Još bolje, dobrim postupcima.

Ono si što činiš,

Teško prepoznajem ono što misliš,

Za što se hiniš.

Kad puno pišem gubim pregled, manje pazim,

Moje je pero oštrije od mača,

Nemuštom porukom  možda nevine gazim

Pogledam bolje – nazirem romor plaća.

Mozgovi mrtvih pritišću umove živih

Umovi živih pritišću mozgove nerođenih.

Ja volim boje, a sve je puno tonova sivih.

Ne, nisam mazohist, samo sam stvaran do srži,

Naprosto čovjek iskren, otvoren,

Možda u promišljanju nešto brži?

Ne očekuj da ti pišem ono što želiš čuti

Nisam za prozirne laži stvoren.

Dobro ili zlo nastaje činjenjem,

Valja odvagnut svaku riječ.

A što tek činim - nečinjenjem?

Jesu li moje današnje zasluge tek buduće zablude?

Tražim li u drugima krivce za svoje predrasude?

Pišem dalje,  na djelo valja prijeć.

Etika na odru. Istina, još diše.

Agonija morala, kolaps na vidiku.

Pogledaj oko sebe, knjige, izvješća, sve piše.

Vidjet ćeš tužnu sliku:

Nešto se srozalo u ljudskoj duši,

Tek pjesnik, djeca i ludi budni snatre.

Pusti ih, njihove iluzije ne ruši.