Molitva izrečena srcem djeteta još uvijek lebdi nad oltarom noći. Bijela Luna ju je zatvorila u dušu boginje i pretače je u otajsvo zrelosti. Obličjem  svjetlosti ulazi u san i kao leptirica izlijeće u budnost ostavljajući za sobom trag zlaćane spirale koja nas vezuje s vječnošću. Previše tuge se slilo u zadnjih par dana života. Osjećam nagomilavanje neisplakanih suza, slutim potop nadanja u dubini duše. Čujem glas iz drevne republike. Odhodu gospari. Da, odhodu jedan za drugim, odhode lijepe uspemene, utapljaju se u kapljicama Mnemozinine rijeke. Budim se u odaji koju sinoć posvetismo ljubavlju. Na stolu leže krhotine tuge kojom oplakasmo jedan odlutali san. Promatrali smo povratak Anđela na oblak početka. Naša bol se još uvijek zrcali na dnu čaše iz koje ispijasmo žalovanje. Opraštali smo se od prerano otišlog prijatelja koji se u ovom jutrenju objavljuje kao zraka sunca na oknu duše. Vratio se da s nama proslavi rođenje njegova nerođenog djeteta. U koljevci svitanja se smiješi djete sreće, san otrgnut iz kamenog pejsaža tvoje mladosti. Osluškujem tišinu i čujem poeziju suza kojom je vrednovao prijateljstvo i zajedničke sanje. Voljeli smo njegove šale i samozatajnost njegova bića. Trag njegova srca krasi zid našeg hrama. Promatram sliku u kojoj je sjedinio svoja dva nadahnuća. Simbioza iz koje zrači kristalni pogled njegove duše. Mjesec je noćas tugovao s nama. Zrcalio je njegov grob na dlanu trenutka i dozvolio nam da vidimo Anđela u odlasku na putovanje ka vječnosti. Smiješio se osmijehom vječnog djeteta i šapnuo, ne tugujte u smrti se sanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com