Godina je 1993. – u Hrvatskoj bjesni rat. Strah me počinje nadrastati. Osjećam glad za ljubavi, prihvaćanjem, povjerenjem, poštovanjem, razumijevanjem. Strah za vlastiti život i život mojih najmilijih na trenutke me paralizira. Zatečena novim, meni u ovom obliku do tada nepoznatim stanjem, odlazim u crkvu Svetog Nikole. Mislim da sam se tada prvi put istinski molila Bogu da me izvede iz ovog stanja. Iznenađena sam – ja glasno plačem, moje se tijelo trese. Umjesto izgovaranja riječi molitve koju nisam znala, svojim riječima iskreno iz dubine duše zazivam svece da mi pomognu.

Bože, ne znam jesam li te molila da mi pomogneš – vjerojatno jesam, ali tada nisam vjerovala da mi se molba može uslišati, pa nisam niti očekivala ispunjenje – nisam bila iskrena u svom obraćanju Tebi. Odjednom se ispred mojih očiju počnu smjenjivati slike iz mog ne tako sretnoga djetinjstva i života udate žene. Bože, gdje sam sve ove godine čuvala ovo čega se prisjećam? Zar moje suze ne oplakuju davne dane i događaje? Naprosto ih moraju otopiti da bih imala gdje ove nove pohraniti, pomislih.

         Očekujem i trebam Tvoju pomoć. Dok sklapam ruke u molitvi, pogled upirem prema nebu misleći: Postoji li Bog? Iako i dalje sumnjam u njegovo postojanje, ipak mu se obraćam: Bože molim te – usliši me – daj mi da osjetim ljubav i da ljubav darujem! Sada mi je jasno da mi je Bog slao nalog: izaberi ljubav jer je ljubav najmoćniji alat koji će braneći tebe braniti i druge od zla koje se tada nadvilo nad ove naše prostore.

U toku ratnih zbivanja i razaranja, nesposobna da shvatim i prihvatim to što se događa, ja gubim identitet - svoju osobnost. Rođena u Bosni i Hercegovini, dom zasnovala u Hrvatskoj, odgojena u zajedništvu jugoslavenstva, ne znam više gdje pripadam. Moji susjedi zatvaraju svoja vrata, prijatelji okreću od mene glavu kada me susreću, poznanici spuštaju pogled kao da me ne vide, na poslu me ignoriraju ili mi daju najgore poslove. Kroz onog našeg nepozvanog gosta, gospodina televizora koji se u mome domu udomaćio, u radnom okruženju i kroz druge medije  u svijest mi se ugrađuje osjećaj krivnje zbog moje nacionalne pripadnosti, a k tome ne znam gdje mi je dio porodice koja je ostala u Bosni, što je s onima u Sloveniji, gdje su oni što žive u Srbiji. U mom domu u Rijeci je sve više dana kada nemamo dovoljno novca niti za kruh kupiti, a kamoli nešto što nije za preživljavanje.

Pognute glave, savijene kralješnice i u strahu nastavljam živjeti dan po dan. Suze su nijemi svjedok moga bola – svakodnevno ih krišom brišem, dok one izdajnički poteku kad ih najmanje trebam. Pravi su izdajnici – redovito se pojave kada sam odlučila sugovorniku pokazati samopouzdanje i hrabrost. One onako u mlazu, u trenu, otope jedno i drugo.

U nekim svojim intimnim trenucima si po tko zna koji put postavljam pitanje može li se ova usamljenost zvati životom, ima li kraja beznađu? Bože što sam ti skrivila, što je ovim ljudima da se ovako ponašaju, otkuda ovaj obrat u ponašanju – do jučer sam mislila da svi živimo u miru i ljubavi – zašto me više ne prihvaćaju i ne žele se sa mnom družiti? Sumnja caruje. Konstatiram: ukoliko je sve ovo realno stanje, vjerujem da me nikada nitko nije niti poštivao, a kamoli volio. Evo početka – moje samopouzdanje počelo se udaljavati od mene. Užasnuta sam, vidim kamo se moja budućnost usmjerila – ali sam nemoćna bilo što poduzeti.