Sjedim u toploj sobici i lijeno se protežem. Ništa mi se ne da raditi. Uživam u prelistavanju e-mail pošte. Osjećam se božanstveno, slobodno, nesputano, sretno, zadovoljno, zahvalna na ovim trenutcima koji oplemenjuju ljepotu moje duše. Razmišljam o svim onim ljudima koji nemaju tu sreću da rade što hoće ili da ništa ne rade nego samo tako, da budu, sami sa sobom svjesni svoje sreće. Sreća je prirodno stanje svijesti bilo kad i bilo gdje. Postala sam je svjesna. Kako bi bilo lijepo da sam je bila svjesna i dok sam bila zaposlena. Ali eto, nisam je bila svjesna.

Sunce se toplim zracima probija kroz prozorsko staklo, nježno mi grijući leđa, kao da me mami da izađem vani, a ja, baš neću. Hoću da budem u toplom prostoru i da se zabavljam običnim obvezama. Sretna sam ja osoba. Tu sreću proslijeđujem vidljivim i nevidljivim bićima, svjesnim i nesvjesni, nesretnim i sretnim, siromašnim i bogatim, bolesnim i zdravim, slabim i snažnim. Svakom želim da bude svjestan trenutka svoje unutarnje sreće, usklađenosti sa svim što postoji, želim da svaki posao bude interesantan i da radni dan brzo prođe na zadovoljstvo svih u procesu stvaranja.