Stojim u središtu vrtloga i sve što me okružuje…vrti se u krug i podiže  prašinu …

Ne mogu gledati…ne mogu disati…guši me…a vrtlog je sve jači i sve se brže okreće…

Ipak ,nazirem tvoj lik …i vidim tebe…u daljini…

Al… ti nisi dio ovog vrtloga…ti si…tamo negdje…tamo negdje gdje je …moj mir…

Osjećam slabost i mučninu …osjećam nedostatak snage …

Zatvaram oči da ne gledam ,ovo nesnošljivo i tako bučno okretanje…

Poželim da nestanem …da se stopim s vrtlogom …a onda opet na trenutak…otvorim oči…jer …tebe želim vidjeti…tebe želim čuti…tebe želim dodirnuti…

Ti stojiš izvan svega ovog,i stvaraš mi ,onaj potreban zrak  …i to  samo svojim postojanjem …stvaraš mi zrak,da u svemu ovome ipak mogu …udahnuti…da ne nestanem u ovoj mojoj…i samo mojoj prašini…Jer…ja sam je stvorila…ja sam napravila krug ,koji se sam dalje nastavio vrtjeti…ostavivši mene, na istom onom mjestu, gdje sam se zavrtjela…

Ne,ne želim da mi pružiš ruku….(a ruke su ti tako nježne,tako pažljive i …)….i izbaviš me s ovog mjesta…s ovog puta za…nigdje…jer…ne želim da  niti jedno ,ovo zrno moje prašine ,zamuti  te tvoje lijepe ,modre oči…

Ne želim , na te tvoje meke i tople usne da padne, niti  jedan djelić praha …ovog mog vrtloga…

Moram sama zaustaviti sve ovo...

Ne…ne smijem samo iskoračiti iz vrtloga…

Trebam ga zaustaviti…

Obrisati oči…

Istresti prašinu sa sebe…

I tek onda zakoračiti …na cestu koja vodi …koja vodi u ono stanje što se zove…mir…

A ti…ti samo budi tu…da mi udahneš onaj potrebni zrak …da ne nestanem …da ne nestanem u svoj ovoj prašini…jer…još mnogo puta te želim ljubiti…još mnogo puta želim biti (ostati)…tvoja…