Datum objave: 25.11.2015

Tjeskoba svakodnevice primakla se granici izdržljivosti. Bilo je krajnje vrijeme da se maknem iz ustaljenih okvira i okolnosti su se tako posložile da sam s grupom od još 13 ljudi otputovao u Nepal.

Ovo je bio moj prvi odlazak s europskog tla, pa sam nekoliko tjedana prije puta prionuo čitanju literature kojom me opskrbila moja Maja. Pomalo sam izbjegavao poslovne obveze i radije progutao desetak knjiga o Nepalu, većinom putopisa o osvajačkim pohodima na najviše vrhove Himalaya. Potpuno obuzet štivom, smijao sam se, ali i strahovao s glavnim akterima, jer mnogi su svoje živote izgubili zbog avanturističke "bolesti" koja je i mene već dobrano načela. Srećom, naš cilj nije osvajanje vrhova svijeta već avantura u podnožju Himalaye.

14 monkeys, kao nas je netko iz grupe prozvao, krenulo je na put. Naša prva postaja je aerodrom u Beogradu. Već nakon prelaska granice primjećujemo siromašnije ozračje, a koje se ocrtava u lošijem asfaltu i nedostatku modernih benzinskih postaja.

No jedna malo bolja benzinska je ipak osvanula pa smo to iskoristili za pauzu. Maja i ja smo se nasmijali direktnosti jednog čovjeka koji nije skrivao nezadovoljstvo što mu se naša grupa ispriječila ispred police s proizvodima. Prebirali smo širom otvorenih očiju po CD izdanjima, pitali se kako zvuče srpski dance hitovi iz devedesetih i pokušali uposliti moždane vijuge da konvertiraju kune u dinare. I nikako nas nije išlo. No to je bio dobar znak da smo se počeli opuštati...

Nakon nenadanog poskakivanja u kombiju počinju padati smiješni komentari na račun asfalta, no nismo ni svjesni kakve nas tek ulice čekaju u Nepalu. Na žalost, nismo išli u centar Beograda, u kojem, sram me bilo, nisam bio preko 25 godina, već hitamo na aerodrom gdje hvatamo let za Dubai. Ovo je prva naznaka avanture, jer nisam ljubitelj letenja. Za tu svrhu tata mi je pripremio čuturicu koju sam napunio orahovcem, tim hvalevrijednim lijekom za sve bolesti, uključujući i onu visinsku. 

Druga postaja - Dubai. Nema se puno toga reći o gradu gdje je kapitalizam na vrhuncu, novac je jedini bog, a duha i ljudske topline jednostavno nema, tako da nas sva ta sjajna svjetla, skupocjeni automobili i luksuzne zgrade nisu pretjerano dojmile. Naše su duše usmjerene Nepalu i ovo je samo ustupna (ili bolje reći prisilna) stanica. No u sjećanju će mi ostati slatkasti mirisi bazaara (napokon da ga vidim, jer tako se zove i moj bend) i čudnovato bliješteće sunce, kao da se nalaziš na nekoj drugoj planeti. Nakon noćenja u ugodnom hotelu, vrijeme je za novo suočavanje sa strahom od visine i avionom krećemo za Kathmandu, prijestolnicu Nepala.


NEPALSKI AERODROM 

Po slijetanju, koje je bilo popraćeno gromkim pljeskom čiji razlog ni ne želim znati, dočekao nas je autobus vrlo sličan onom iz filma Ko to tamo peva. Srca su nam zaigrala i kao da sam uronio u vlastito djetinjstvo. Moja suputnica Aida je pri kočenju pala i svi, uključujući vozača, slatko su se nasmijali. Ovo je bila tek naznaka predstojeće zafrkancije kojom je obilovalo naše daljnje putovanje. Gotovo dva sata probijali smo se kroz administrativnu zavrzlamu izrade vize (koja je, moliću lijepo, nedavno i modernizirana postavljanjem stroja za skeniranje putovnice kojeg nitko od došljaka ne zna koristiti), a iščekivanje kofera je priča za sebe. Neki od sretnika kojima je kofer ranije stigao otišli su na svjež zrak, no odmah su se unezvijereni vratili unutra u strahu od silne gužve koja je vladala ispred aerodroma. Nakon olakšanja zbog pristiglih stvari, zajedničkim smo snagama izašli u vrevu ljudi i otrcanih vozila tražeći naše domaćine. I eto njih, nasmijani i dragi, počastili su nas toplom dobrodošlicom, oko vrata nam vezali marame i poput malenih pionira veselo i orno krenuli smo novim Toyotinim kombijem u sam centar grada. I tu kreće kulturološki šok. Preloš asfalt, štednja struje, smeće na svakom koraku, gomila ljudi, apsolutno svi trube, ispremiješani mirisi, naše negodovanje radi stanja hotela, a sanitarni čvor je majko moja mila bistrička spasi me.... Dobrodošli u Nepal!


(NE)HIGIJENA

Ako bih trebao reći glavnu zamjerku ovoj zemlji, onda je to nedostatak higijene. Nepalci kao da nisu svjesni svog turističkog potencijala i nekih normi na kojima bi trebali poraditi ako žele veći priljev turista. Nama zapadnjacima ovo je stanje nepodnošljivo i stvarno je dobar trening za živce i želudac. Glavni zadatak bio mi je sačuvati zdravlje i ne dobiti, smijat ćete se, proljev. Sve se vrti oko toga kako ostati funkcionalan i ne uništiti si putovanje zbog neke zaraze. Tuš smo u startu otpisali iz razloga jer nema tuš kabine. Živjele mokre maramice, što drugo reći? Ako se želiš tuširati čak i imaš tuš u wc-u, no voda otiče u sifon na podu. Pritom nije bitno što ćeš pošpricati cijeli wc koji je ionako u derutnom stanju i u kojeg ulaziš jedino u stanju krajnjeg očaja iliti sile. 

Zvučat ću grozno, no u Nepalu ne postoji čistoća, već samo razne nijanse prljavštine. Ulice, hramovi, hoteli, restorani kao da ne mare niti shvaćaju tu osnovnu potrebu za čistoćom. Stalno smo po rukama premetali dezinfekcijske sprejeve, vlažne maramice i gelove. Tatin orahovac i Vlatkova fenomenalna rakija brzo se stanjivala jer izgovora za "dezinfekciju" bilo je na svakom koraku. Nije ovdje riječ samo o nekoj našoj razmaženosti, već je stanje doista kritično. Gore iskustvo imao sam jedino kada sam jednom, ne pitajte me kako, završio na vrhu zagrebačkog odlagališta otpada Jakuševac. Dok smo se Dražen i ja borili s nagonom za povraćanje, neki djelatnik je poput kralja mirno sjedio na stolici, na tom ogromnom i odvratnom brdu otpada i jeo sendvič svoj svagdašnji. Prije bijega nazad u vozilo krajičkom oka sam uhvatio veličanstven pogled na katedralu i zagrebačku Himalayu, naše lijepo Sljeme. 


LJUDI I DJECA 

Svaka čast brdima i vrhovima, no djeca i ljudi su ono najvrednije u Nepalu. Kad ti mali klinjo izleti pred tebe, kulturno izusti NAMASTE i zatim pruži rukicu moleći svetu mantru GIMI JOR SVITS, GIMI JOR MONI, srce ti se razlijepi kao žvaka. A najbolja je fora kad se mali banditi prepriječe na putu, rukama tvoreći lanac, i uz prekrasnu pjesmu čiji stihovi zvuče kao RESTANI KRUMPIR ne daju ti proći ako ne daš koju paru. Samo zbog ovoga vrijedilo je doći u ovu čarobnu zemlju. Kada sam ja, kao muškarac, poželio uzeti par klinaca doma, onda vam je sve jasno. Djeca su toliko lijepa, razdragana i vesela, čak i kada žive u krajnjoj bijedi, a koje ima na svakom koraku. Ako uspijem shvatiti to njihovo vedro stanje duha koje očigledno ne ovisi o imovinskom stanju, mislim da ću biti na dobrom putu prosvjetljenja.
Problem kod dječice je u tome što im ne možeš baš svima dati neku sitnicu, pa te uhvati krivnja ako koji puta probiješ "blokadu" i ne platiš "putarinu". 

Za vrijeme trekinga, gotovo iz svake kuće i potleušice izvirila bi poneka glava i prema nama izustila NAMASTE. Maja je odmah primijetila kako te u Nepalu svi gledaju u oči, uz često pitanje VER AR JU FROM? 
Onda moraš uzvratiti – KROEJŠA, ŠUKER!

U Nepalu vlada jedna vrsta srčane komunikacije koju smo nekoć davno i mi imali, osamdesetih godina ili i prije, a smisao za humor vrlo je sličan našem.
Okruži te desetak prodavača i toliko te zvučno maltretiraju da se u jednom trenu pukneš smijati, a oni se pridruže, itekako svjesni toga što ti rade. Na Nepalca se jednostavno ne možeš istinski naljutiti jer su poput djece. No, s druge strane, to konstantno maltretiranje koštalo me nedostatka mira i tišine koju nužno trebam kako bih upio duhovne frekvencije, sabrao misli i malo meditirao. U jednom mi je trenu postalo jasno da će ovo prvenstveno biti turističko, a ne duhovno putovanje. Moje mozganje o tome da li bi ovo mogla biti zemlja u kojoj bih se trajno nastanio brzo je dobila odgovor. Jednostavno je previše buke, gužve i prljavštine za moj ukus.

Nepalci su vrlo miroljubiv narod, nismo vidjeli ni jednu svađu u prometu ili na ulici, izuzev jedne scene ispred Hindu hrama kada je neka žena ciglom odalamila jednog čovjeka (bit će joj muža), pa se umiješala policija i spriječila daljnje cipelarenje dotičnog. Ovako nešto nećete doživjeti ispred Budističkog hrama, no o toj temi više u nastavku.


HAŠIŠ ROCK

Na žalost, zapadnjaci su ti koji su u Nepal donijeli porok, a hašiš ti se nudi na svakom koraku. HAŠ, VIID, SOMTING? 
Live rock i pop trešte iz svih smjerova, do duboko u noć, i osim nesnosne buke, Maja i ja smo čak bili zadovoljni odabirom glazbe. Bio je to osjećaj kao da spavaš pred predvorjem pakla. Doma bih izludio od tih uvjeta, no ovdje smo zvučnu problematiku nekako prebrodili, vjerojatno zbog saznanja da smo tek turisti u prolazu. Nepalska tradicionalna glazba je savršena, topla i živa. Imali smo je sreću uživo slušati prilikom jedne večere. Međutim, potresla nas je scena u kojoj član sastava prilazi stolu dvoje mlađih zapadnjaka i moljaka ostatke hrane, koju zatim sretno dijeli s ostalim članovima benda. Njih 5-6 najelo se ficleka pizze. Ne znam koji je inače njihov dogovor s kafićem, ali jesti i piti nisu dobili. Vjerojatno sviraju za badave, a zaradu imaju ako ti uspiju uvaliti CD ili instrument, čija cijena raste u nebo. Ne zamjeram im, jer ovdje se ljudi bore za goli život. Kupili smo njihov CD loše kvalitete da ih barem malo podržimo. Energija nakon scene žicanja hrane naglo nam je pala, pa sam razmišljao bih li im svima platio večeru, no cijena hrane nije ni blizu onoj koja nam je pred put bila prezentirana i morao sam se suzdržati, ako i ja mislim imati što za jesti na putu.


SNOVI I MEDITACIJA

Za vrijeme cijelog putovanja nisam se uspio naspavati. Imao sam senzacije kao nikada prije u životu, noću sam bio u bunilu, ne imajući pojma gdje se nalazim, imao sam osjećaj da se zgrada njiše, da ću propasti, da propadam, da ginem... Silna vožnja avionom, gubitak tla pod nogama i općenito kontrole, očigledno je u meni pokrenula podsvjesna čišćenja. Ne smije se zaboraviti da je 6 mjeseci prije ovdje bio razoran potres. Možda sam nešto i od te kolektivne vibracije prerađivao tijekom noći? Mučio sam se kao moj dragi Isus na križu. Zbog silne buke, u kojem god mjestu i hotelu spavali, bio sam prisiljen imati čepiće za uši, koji mi sami po sebi izazivaju čudne psiho senzacije. Ko za vraga, Nepalci fakat vole tulumariti, a mi smo nadošli na petodnevni festival, koji se naravno protegnuo i koji dan duže. Zaspao bih tek pred jutro, ako se to i moglo zvati spavanje i nakon toga opet turbo ritam, neprestana vožnja, razgledavanje i bitka s prodavačima. Tijekom dana uhvatio bih sebe kako vizualiziram svoju kuću u Zagrebu, a pogotovo WC, kojem sam se u mislima klanjao. Moj dragi kućni WC Buda, sa zelenim zidnim pločicama i velikom kadom. OM ZAHOD MOJ SVETI I PREEEEDIVNI OM. Trebao sam samo pola sata potpunog mira, no nisam ga nalazio sve dok...

Ovog puta prodavači su bili ekstra nametljivi. Nismo ih se mogli otarasiti niti iskrenom zamolbom, niti objašnjavanjem da samo želimo meditirati i moliti u miru, a čak niti mojim uzvikivanjem da ću kupiti jedino kip Isusa, za koji sam znao da ga nema u ponudi. Bio sam vidljivo iziritiran, prisjele su mi i molitvene zastavice i nevjerojatna vrućina. Naguravali smo se oko neke male špilje gdje je Buda navodno ostavio otisak stopala i u bunilu sam ponavljao Vlatkove riječi kako se Nepalci glupavo klanjaju majmunu i misle da će tako riješiti svoje probleme, umjesto da se prime poštenog posla. Bio sam pokunjen jer duhovnosti nisam doživio. Vlatko, vođa puta, upita me što mislim o svemu ovome? Za kurac, bijesno sam izustio. Nema ovdje duhovnosti. Ta moja izjava kao da ga je trgnula, i već minutu poslije, na njegov poticaj i dozvolu simpatične stare čuvarice, naša se grupa našla zaključana u maloj i urednoj sobici u sklopu budističkog samostana. Nesnosni trgovci su ostali s druge strane vrata i to je bila naša šansa. Ušli smo u meditaciju. 

U meditaciji sam vidio veliko oko, u njega je kapala voda i zatim sam skužio da je to oko zapravo mutno jezero. Simbolički gledano- mutna voda (jezero) označava nemiran um.
Oko (um) je zamućeno kada nam pažnja počiva na izvanjskom, kada smo fokusirani na materijalno, na stvari i buku oko sebe i kada prosuđujemo to što vidimo i doživljavamo. 
Istinska duhovnost je u tišini. Bog prebiva u tebi, a putem tišine dolaziš do Njega.

Meditacijom, koja nije bila ništa drugo nego jednostavno i nepristrano promatranje vlastitog uma, prošao sam kroz tu mutež i uronio u svemirsku beskonačnost. 

U praktičnom smislu, ne smijemo prianjati stvarima, a meditacija "čisti oko", nepristranim promatranjem ulazimo na mjesto čistoće, tišine i mira, duhovne obnove.

Napokon sam doživio duboki mir.


DUHOVNOST

Religije u Nepalu surađuju i općenito vlada velika tolerancija. No ostali smo u čudu jer prastari Hindu hramovi su prepuni loše energije od koje ti maltene dođe na povraćanje, dok su budistički hramovi sušta suprotnost.
Hindusi žrtvuju životinje i vjerojatno je to glavni razlog tolike energetske razlike. U jednom smo trenu popizdili, digli pobunu i odlučili da više ne idemo u hindu hramove. Želimo samo Budu i prirodu! 
Preispitivali smo svoja zapadnjačka hindu načela i pitao sam se trebam li iz svog stana u Zagrebu po povratku s puta deložirati sve hindu slike i kipiće, no naši vodiči su nam objasnili da više kaste ne jednu meso i ne prinose krvne žrtve. Malo smo se primirili no i dalje nismo htjeli ulaziti u hindu hramove u strahu da nam se neki vrag ne zakači za auru. Najgore je bilo u svetištu Kali kojeg su opsjedale vrane, sve je bilo kao iz horor filma, i nas nekoliko je zbrisalo iz tog ozračja. Kako smo pješke odmicali u brdo, tako je teret padao s nas. Strava i crna magija, ako mene pitate. Maja je poslije izvijestila da nije sigurna da li je trebala ostati u hramu i, kao vjerna vegetarijanka, boginji Kali posvetiti kokosov orah. Umirio sam je jer nisam na njoj vidio traga nekom energetskom priljepku. Ljudi se bogu mole, no pitanje je kojem to bogu, stvoru ili entitetu? Sjetio sam se i svojih bogumilskih prijatelja-svećenika i stvari koje nam oni pričaju na svojim predavanjima... Brrrrr..... Di sam to došao u vražju mater?

Nedugo prije puta nas nekoliko razglabalo je o duhovnosti Indije i Nepala. Složili smo se da je sve u nama i nisam imao neka značajna očekivanja od Nepala, iako smo se potajno nadali da ćemo sresti barem jednog autentičnog duhovnjaka s kojim bismo mogli popričati i pokupiti pokoji individualni savjet. Pošto na takvog nismo naletjeli (izuzev jednog sadhua s kojim smo čagali na festivalu, pored najstarijeg hrama u Nepalu i jedne mlade budističke svećenice koja je nalikovala zapadnjakinji i s kojom smo mlatili po bubnjevima recitirajući svete mantre), malo smo popravili situaciju odlaskom k jyotisharu. Zahvaljujući Sudarshanu, našem presimpatičnom vodiču, uspjeli smo se ugurati preko reda. Čisto da steknete dojam, dečko koji radi jyotish ima svojih 25 godina i dnevno zarađuje 300 dolara, čekaonica mu je non stop puna, pojavljuje se i na televiziji i jako je popularan, pa si zamislite koji je to novac ako mjesečna plaća u Nepalu iznosi svega sto dolara. Unutar tih nekoliko minuta dobili smo pokoji savjet i vrijeme će pokazati koliko je bio u pravu. No ako usporedim trud koji ja, u odnosu na tog mladog biznismena, uložim u radu sa svojim klijentima ispada da ne cijenim dovoljno svoje vrijeme. 


CJENKANJE

Sezona u Nepalu kratko traje i na svakom mogućem koraku netko te zaskače i pokušava ti uvaliti neki proizvod, drogu ili te užicati neku pinku. Pritom lažu kao smukovi, cijena za nas bijelce je višestruko veća, no i u tom beskonačnom cjenkanju i nadmudrivanju imaš osjećaj ljudskosti i poštovanja. Odjeća je niže kvalitete, što me malo razočaralo, jer očekivao sam vrhunsku opremu, baš zbog mnogobrojnih penjača. Trebalo nam je nekoliko dana da u potpunosti skužimo da se radi o lošijim kopijama poznatih marki, no ekipa je razvezala kesu i pod utjecajem adrenalina pazarila gdje god bi stigla.
Po pitanju tibetanskih zdjela, kipića, čajeva i raznih sitnica na pravom ste mjestu. Cjenkanje je sastavni dio trgovine i cjenkaš se čak i u mjenjačnici. Tek nekoliko trgovina, prilagođenih zapadnjacima, ima istaknutu cijenu. Kako je vrijeme promicalo postali smo zaguljeni cjenkaroši, pa bi čak odustajali od kupnje radi svega nekoliko kuna. 


PSI I MAČKE I KRAVE I MAJMUNI

Pasa ima na svakom koraku i izrazito su blage naravi. Rekao bih da ocrtavaju psihičko stanje samih Nepalaca, koji nisu agresivni po prirodi. Rijetkost je čuti psa kako laje, a još je veća rijetkost vidjeti mačku! Vidio sam ih svega dvije, gospođe su se verale po krovu i nisu obraćale pažnju na gradsku vrevu i moje vidno oduševljenje njihovom pojavom. Maja je pitala našeg vodiča da gdje su mačke, a ovaj je odgovorio kako ih ljudi drže po kućama, a psi su preveliki za njihove uvjete pa zato slobodno lutaju ulicama. 
Krave su, to već svi znamo, svete životinje i ne dao ti bog da ju ubiješ. Odma ideš u rešt na 20 godina, a isto toliko ako se poželiš neke egzotične prostitutke. No, po meni, je onda malo licemjerno što se govedina nalazi u jelovniku, no tko sam ja da sudim...
Majmunčića ima po nekim hramovima i velika su atrakcija, s time da moraš dobro držati mobitel i torbu da ti je vragolan ne zdipi. Nije ih poželjno dirati jer ako popizde dobiješ lijepu lekciju koju ćeš prepričavati i svojim unucima.


PROMET

Ako živiš u ideji da si dobar vozač, vjeruj mi da griješiš opako. Nemaš pojma o vožnji i ne bi preživio 200 metara u Kathmanduu, a kamoli na cesti Kathmandu-Pokhara. To je stvarno road to hell. No razmjerno malo nesreća događa se s obzirom na prividni kaos koji vlada u prometu. Ovdje ne postoje svađe ni ljutnja. Svi surađuju, osjećaju jedni druge, a njihova navika vožnje nezamisliva je nama zapadnjacima. Semafora nema, znakovi se ne poštuju, voziš po kojoj traci stigneš, često u kontra smjeru, pretičeš ispred zavoja, mimoilaziš se u zadnji tren... na prvu pomisao ludilo koje nemaš šanse preživjeti. No mi smo imali najboljeg vozača u Kathmanduu, kako ga je predstavio simpatični vodič Komuda. Taj momak je u naredna 2 tjedna za volanom radio nezamislive vratolomije i opravdano zaslužio napojnicu. Gledano s naše strane, pravo je čudo kako smo preživjeli neke situacije gdje se frontalni sudar činio kao jedina opcija, ili pak vožnju po rubu provalije cestom koja nije dolična za magarca, a kamoli za motorno vozilo. Imali smo i avanturu guranja zaglavljenog kombija iz kanala, nekoliko prisilnih napuštanja vozila i pješačenja na prestrmim dijelovima, a na tren sam se okušao i u vožnji s vanjske strane kombija držeći se za ljestve koje se nalaze na pozadini vozila. 
Kada bi po putu htjeli pauzu, vozač bi ne trepnuvši stao na sred ceste, ne udostojivši se čak dati ni 4 žmigavca. Sva bi nas vozila zaobilazila uz nesnosnu buku trube koja možda sugerira "evo me, ja prolazim sada", ili pak "ej, bok, kako je?". A za to vrijeme mi bi hopsali po visećem mostu i uživali u pogledu na mliječno bijelu rijeku.
Vlatko nam je ispričao priču gdje je jednom prilikom u Nepalu svjedočio petosatnom zastoju u prometu jer je neki lik osjetio potrebu za pečenjem kukuruza, pa je stoga lijepo ostavio kamion na najgorem mogućem dijelu ceste i prihvatio se paljenja vatre. Za to vrijeme blokirao je cijeli promet, a nitko se čak nije ni naljutio?!

OPASAN TREKING

Na dvanaest satnom hodanju kroz nepalska sela dočekao nas je mrak i to zbog banalnog razloga- dvosatnog čekanja da se spravi ručak. U Nepalu trenutno vlada nestašica plina i goriva, no mislim da ni u boljim uvjetima nema šanse da se ručak odradi u kraćem vremenu. Gdje god dođeš čekaš barem sat vremena.

Mrak je pao, a ostala nam je najgora dionica – uzbrdica i okomite kamene stube koje vode do australskog baznog kampa. Još je veći problem bio u tome jer nas vodiči nisu upozorili na težinu terena i većina nas je, zbog njihove pogrešne preporuke, bila u neadekvatnoj obući.
Bilo je vrijeme odluke, spavati dole u selu ili se upustiti u pothvat? Odlučili smo krenuti uzbrdo svijetleći mobitelima. No težak uspon, pogotovo nakon cjelodnevnog hodanja, počeo je uzimati danak. Javila su se negodovanja i međusobne razmirice, traženje odgovornog, a neke je napuštala snaga. Koncentracija je počela popuštati na najkritičnijem dijelu uspona, uz rub ponora, gdje je i meni izbio strah od pada. Nekih dvadesetak metara ostao sam potpuno sam i tapkao u mrklom mraku jer mi se ispraznila baterija na mobitelu. Srećom, dočepali smo se vrha i u kampu smo zaplesali i ugodno se podružili. Ovo je bio pravi test naše psihofizičke snage, koji smo, držeći se zajedno, uspješno položili. Sljedećih dana dvostruko smo provjeravali namjere naših nepalskih vodiča, jer nismo mogli sa sigurnošću vjerovati njihovim procjenama. Ono što je po njima trebala biti obična šetnja, nama je ispao najteži dio cijelog putovanja, na kojem, hvala bogu, nitko nije nastradao.


DOJMOVI

Ono što će mi nedostajati su ljudi – naša draga i smiješna ekipa i sami Nepalci, a pogotovo naši domaćini Rishi i Sudarshan. Nedostajat će mi psi koji leže posvuda u prašini. Nedostajat će mi klinci koji rastapaju tvrdoću u grudima. Nedostajat će mi cjenkanje. Nedostajat će mi massala tea.  Mogu taj čaj kuhati i doma, no nikad neće imati okus koji ima ujutro na terasi hotela Potala u Kathmanduu, u kvartu Thamel. U polutransu bih s terase promatrao čaroliju ulice, ples vozila i pješaka, lica ponosnih vlasnika kako otvaraju svoje trgovine, pitao se kamo će se zaputiti žena koja je noć prespavala pijana pored ceste, tražio mačke i bio sretan ovdje i sada. Hrvatska i svi u njoj bili su negdje daleko, u paralelnoj stvarnosti kojoj se nisam žurio pridružiti. Nakon skoro petnaest godina, ovo je bilo prvi put da nisam ni malo brinuo oko svoje tvrtke, računa, poreza, mailova i narudžbi. Odmaknuo sam se od samog sebe, kako bih se realnije sagledao.
 

Mi Hrvati nismo ni svjesni koliko dobro živimo. Znam da nas sve muče brige, krpamo kraj s krajem, političari, masoni i bezdušna bića kroje pravdu na ovom svijetu i svima nam je puna kapa, no vjerujte da na ovom svijetu postoje daleko bjednija mjesta od onog na kojem se trenutno nalazite. Putujući Nepalom, vidio sam ih svojim očima. Razmaženo sam kukao zbog jednoslojnog wc papira, no ti ljudi trenutno jednostavno nemaju bolje uvjete. Domaćini su se satrali da nahrane naše europske trbuhe od zore kuhajući na drvima na improviziranim ložištima, jer plina trenutno nema. Benzin kupuju na crnom tržištu jer ih Indija ucjenjuje, želeći se dokopati udjela u teritoriju i resursa kojih ovi jadnici možda do kraja nisu ni svjesni.

Maja i ja cijelim smo putem propitkivali pojam duhovnosti. Što je točno duhovnost i zašto imamo osjećaj da je u Nepalu nismo vidjeli, unatoč stotinama hramova na koje smo nailazili? Možda smo nešto propustili, no vjerujem i da cijeli svijet, uključujući Nepal, traži jedno preslagivanje, balans duha i materije. Vrijeme je za revoluciju.

Najveći uvid koji sam dobio je u tome da je naša Hrvatska zapravo na dobrom putu ostvarenja tog cilja.


Namaste!


Autor: Daniel Postružin

INDIGO SVIJET