MOJ SLUČAJ KROZ
ZADNJIH 30 GODINA

Pa ja ne bih previše pravio dramu od svoga slučaja s
obzirom da u nasem političkom miljeu ima sličnih i težih slučajeva . U našoj
političkoj povijesti poznati su slučajevi Moše Pijade koji je više bio po jugoslavenskim
kazamatima nego na slobodi. Krleža je o tome jako lijepo pisao kao o primjeru
političke borbe za slobodu našega čovjeka bez obzira što su Moši bili polupani
svi zubi , koji je bio tučen i prebijan ali je istrajavao u tome našemu zlu.
Dok konačno, kako biva i primjereno jednome takvome čvrstome karakteru, nije  otrovan od vlastitih suboraca- da čovjek pukne
od smijeha. Pa onda cijela posljeratna 
naša povijest povijest je takvih brutalnosti novoga socijalističkoga
režima kojemu individualna sudbina uopće nije bila bitna kao što je  to slučaj na primjer sa malo poznatim Ivom
Mesarićem koji je odrobijao 20 godina kao Stepinčev učenik mada iza sebe nije
imao nikakvu krivicu izuzev te da je religiozan čovjek. Pa onda je poznat
također slučaj Stepinca koji je kao crkveni naš lider  robijao u Lepoglavi jer tim ljudima ništa
nije bilo sveto niti pažnje vrijedno. Iste takve drakonske kazne doživljavali
su akteri hrvatskoga proljeća, pa onda akteri Kosovske pobune 81 godine  i mnogi drugi. Ja sam na primjer zbog svojih
napisa koji su javnosti poznati prije svega zahvaljujući ljubaznosti uredništva
magicusa i digitalnih knjiga iz Zagreba prvo medicinski ''obrađen'' injekcijama
depo moditena tako da sam od nje zavisan cijeli život, pa sam onda proveo
trideset godina po zatvorima u Zagrebu u Ostrovičkoj ulici i Roma grovu u
Adelaideu a onda konačno i profesionalno degradiran  poslovima pomoćnika skladištara ili pak
trajnom penzijom koja mi je dodijeljena od australijskih institucija. Znači ne
bih mogao reći da sam bio baš najsretniji baveći se novinarskim i političkim
poslovima  za razliku od mnogih mojih
kolega koji su pravili karijeru u novim političkim uvjetima u Hrvatskoj. Ali ja
se ne žalim jer je moj život,  bio kakav
bio, imao jako puno smisla u uzaludnim mojim borbama protiv predrasuda,
neznanja, indolencije, zavisti, bezobraštine moćnika koji su stezali uzde
vlasti u zavisnosti od položaja, imetka, promocije  a istovremeno gurali moju osobu u bezdan
političkoga bezumlja riječima kako sam ušao u politiku '' da se
obogatim''.  Ili kako sam mijenjao imena
kako bih '' stvarao karijeru'' mada je u oba slučaja bilo riječi o mojem
posljednjem naporu da preživim zajedno sa svojom porodicom golgotu
bratoubilačkoga rata i nacionalne mržnje koja je kosila ljudske živote kao kosa
meku, vlažnu travu. I svi su bili uvjereni da rade najbolje jer će trava  ponovno niknuti. Gledajući retrospektivno
danas se ne mogu oteti tome dojmu da smo preživjeli ali sa spoznajama da se
malo što u našem političkom životu promijenilo nego da lekcije povijesti svaka
generacija nanovo prolazi. I to je jedan usud našega prostora da lako zaboravljamo
i na na one događaje koje bismo svakako trebali pamtiti po svome iskonskome zlu
i patnji ljudi.

Zlatan gavrilović kovač