MOJ BECKI PERIOD

zlatan gavrilovic kovac

Moj Becki period obuhvaca vrijeme od oko sest mjeseci provedenih na European Christian Collegeu I to negdje do pred kraj 1990 godine. Naime, nakon smjenjivnja u Partiji Hrvatske posjeti me jednog dana Ivanka Vuletic, koja inace bijase u nekakvom srodstvu sa generalom Vuleticem I koja je neko vrijeme radila u mome casopisu, da ima jedan jako dobar nas covjek koji vodi Kristovu Crkvu u Hrvatskoj I da bi bilo dobro da mu se pomogne u njegovim nastojanjima oko njegovog magisterija. Ta je Ivanka kasnije zavrsila u Londonu kao uciteljica engleskog jezika I ja od nje prvi u Hrvata saznam za realnu politiku Tacerizma. Elem, odem ja do Kristove Crkve u Zagrebu I upoznam tog divnog covjeka imenom Ivan Tesic a njegova zena bijase Ruth podrijetlom Amerikanka I njihovo troje djece. On je inace bio porijeklom cini mi se iz Prijedora u Bosni I vec je bio veliko dijete kada je prvi put vidio I cuo radio. Dakle bijase Bosanskim Hrvatom Katolikom a ta je cinjenica najvise dolazila do izrazaja u njegovom katolickom bosanskom napjevu krscanskih pjesama koje izvorno pripadase posve drugom kulturnom krugu. I mi se tada dogovorimo da cu mu ja pomagati u njegovim nastojanjima uz izvjesnu novcanu nadoknadu jer ja tada zivjeh krajnje bijedno I bijase mi vazan svaki dodatni prihod. I tako otpocne nase prijateljstvo koje je uz manje ili vece nevolje potrajalo gotovo osam godina. I meni bijase jako lijepo sa porodicom Tesic vjerojatno zato jer nijesam poznavao sve prilike tako valjano pa nijesam mogao niti donijeti pravilan sud o realnom stanju stvari. Prvo samo otpoceli sa nekim pitanjima mogucnosti opstanka Jugoslavije , pa onda o karakteru djelovanja jevrejske opcine u Zagrebu u kojoj ja I moja porodica bijasmo clanovi do americkih prilika I karaktera denominiranih crkava u suvremenom americkom drustvu.

Moram medutim napomenuti da su nakon moga sloma u Hrvatskoj Partiji moje prilike bile tako teske da sam ja odlucio da iskoristim nase jevrejske veze za aliju prema Izraelu I na tom pitanju uznastojim prilicno dugo, cak sam imao I preliminarnih razgovora sa Jevrejskom zajednicom Jugoslavije u Beogradu I tada saznam da se bunari u Izraelu kopaju prema planovima I novcu same drzave a ne kao kod nas slobodnom inicijativom I vlastitim rukama seljaka. I na tom pitanju sam uznastojao I kasnije u Zagrebu kada upoznam glavnog rabina za to podrucje I koji ostavi na mene gorak okus apstraktnosti I na mene ostavi dojam covjeka kojeg I nije nesto narocito briga sto nosi dogledna buducnost. A da ta buducnost bijase vise nego tamna sto se jugoslavenskih Jevreja tice pokaze I ovoga puta sarajevski slucaj kada u neposrednim ratnim zbivanjima iz opkoljenog Sarajeva izbjegne oko 10 000 jevrejskih dusa medutim, kako mi rece jedan moj zagrebacki Jevrej I veliki prijatelj, ostati ce u Sarajevu sasvim dovoljno Jevreja da pojebu nanovo citavu Bosnu pa ce ova zajednica u dogledno vrijeme nanovo ozivjeti novim narastajem koji narastaj ce ponovo upisati jedno tesko prezivljavanje po tko zna koji put u njihovoj povjesnici. A u to doba Jevrejska opcina u Zagrebu bijase jako aktivna tako da ja I moja porodica bijasmo redovita publika na predavanima u toj opcini od predavanja o Mendelsonu koja je podnosio Branko Despot do prilika u pojasu Gaze I velicini palestinske dijaspore koja nije u ono vrijeme bila nista manja nego jevrejska. Medutim je moje drugovanje sa Ivanom Tesicem I Kristovom crkvom pomutilo to prijateljstvo I tako se jedared sazove vjerski zbor ove opcine jer pobogu kakve ja to veze imam sa krscanskim sektama kada je svima poznato da je naukovanje Jevreja objava Jahve samome Mosesu na gori Sinaj. I ja im pokusah objasniti da je moje drugovaje sa Ivanom stvar mojih teskih finansijskih prilika I da su moje veze iskljucivo financijske a nikako ideoloske ali to njih nije zanimalo. I tako ja napustim Jevrejsku opcinu u Zagrebu mada sam ostao u tijesnim vezama sa mnogim Jevrejima a i danas imam tijesne veze sa njima.

Dakle, nakon neuspjele alije prema Izraelu ostadoh u Zagrebu u prijateljstvu sa Ivanom Tesicem I ja tada izucavah sa njime Bibliju ali je moj pristup tim temama bio ponesto drugaciji jer ja imadoh prethodno filozofsko znanje. Ali sam ja iskoristio to prijateljstvo sa Ivanom u obilasku zapadnih dijelova Jugoslavije I Austrije jer on bijase jako poduzetan I poslovan covjek a imase I dovoljno novaca I prilicno lijepo americko auto tako da ne bijase zagrebackog dijeteta koje nije poznavalo te americke automobilske tablice. I u tim putovanjima bijasmo I u zivotnoj opasnosti kada na nas naide veliki kamion negdje u centralnoj Bosni neposredno pred ulazak u jedan tunel ali Ivan bijase oprezan I vjest tako da ostadosmo zivi. U Austriji bijasmo nekoliko puta I ja upoznam Graz, Leibniz, Wiener Neustat I okolne jako lijepe planine I sume I konacno Bec u kojem navracah nekoliko puta a godine 1990 sest mjeseci tamo I zivjeh u Drugom bizirku I uopceno mogu rijeti da je Austrija moja prva ljubav jer su njihove sume kao I njihovi ljudi a I njihov njemacki je mnogo ljepsi od onog njemackog kojeg nailazimo nesto sjevernije. Bijase nekih nasih djevojaka prilicno aktivnih u Kristovoj Crkvi ali neke od njih tragicno zavrsise kao na primjer jedna djevojka koja se baci sa vrha najviseg zagrebackog nebodera kojeg je njen otac projektirao. A I ja imadoh neke veze sa tim neboderom jer ja bijah protiv Vrhovcevog namicanja novca za taj neboder nelegalnim putevima koristenjem novaca zagrebacke Univerzijade tako da se manjak onda namirivao tko zna kako, a zna se kako. I taj me slucaj te djevojke svagda podsjecao na sudbine mnogih nasijeh mladih ljudi u to vrijeme koji izvrsise suicid od straha pred neposrednom buducnoscu a u evropskoj kontinentalnoj literaturi je to ponajbolje opisano slucajem uticajnog Waltera Benjamina koji je od straha pred nacistickim zavojevacima bjezao negdje prema Francusko- Spanjolskoj granici I opet,od straha da ga ne uhvate, u panici izvrsio suicid. Tako se zgodilo tijeh dana I sa Antoanetom Pasinovic, nasim ponajboljim arhitektom koja bijase najvise zainteresirana za revitalizaciju Gornjeg Grada u Zagrebu I u tom smislu objavi neke napise u mojim novinama, koja izvrsi suicid na nacin da je otvorila dovod plina na stednjaku , napila se pa zaspala tako da sutradan policija nije znala je li posrijedi suicid ili nesretni slucaj.I opcenito posljedice socijalne entropije osjecahu se na svakom koraku te zemlje a to ponajbolje svjedoce ovakovi primjeri kao I primjer moga fotografa Ivana Posavca koji izgubi dijete na nacin da se istrglo iz ruku svoje bake I to bas na samom semaforu I ono strada pod kotacima jednog auta. Dakle, u takvoj socijalnoj I duhovnoj klimi ja izucavah Bibliju vjerujuci da bi put prema Becu mogao biti jedan od izlaza. Medutim je Ivanu Tesicu bilo najvise do doktorata I magisterija I on je vjerovao da mu ja mogu pripomoci da dode do tih titula jerbo ja poznavah mnogo uticajnih ljudi a da bi se te titule stekle u Americi treba citav jedan mali kapital kojeg je on mislio namaknuti sa 2500 USA dolara a toliko bijase moj toboznji dug prema njemu. A bijase u tu aferu involviran I Nino Stimac kojem jedno dijete bude teskim bogaljem I koji na racun te cinjenice od Hrvatske vlasti dobije popuste za uvoz novog auta a Ivan Tesic I njegov brat htjedose kupiti tu propusnicu, jer bijase jako puno sferca time u doba Domovinskog rata Hrvata ,ali uz najmanju nadoknadu tako da moje posredovanje propadne I na koncu ja bijah optuzen da ja namicem za sebe mada moja namjera bijase ovakva: Ako je Ninu u ovim teskim prilikama to dobro I ako je Ivanu takoder dobro, onda neka se nagode ali na nacin da obje strane budu zadovoljne jer se svi sada moramo nekako snalaziti, medutim, su Tesici iskazali veliku bahatost primjerenu karakteru bogatih ljudi I to Nina uvrijedi jer bijase po srijedi nadoknada za njegovo bolesno dijete I citava stvar propadne na nacin da sam ja crvenio umjesto njih oboje.

U takvoj situaciji upoznam ja I jednog clana Kristove Crkve u Zagrebu, Besima Galjanija koji porijeklom bijase Albanskim I njegovu sestru koji doista tesko zivjase nakon oceva odlaska I nebrige tako da im majka najposlje pode za nekog prigorskog seljaka I to njih uzasno smetase da konacno I oni odlucise otici iz te vukojebine kao I ja I tako se oboje, I Besim I ja, nademo u Becu , u Austriji. Bijahu to lijepi dani. Ja sam dobio stipendiju u visini od 3000 silinga fortnajt, kusao sam becke sladolede, trcao I skupljao snagu na nasipina na Dunavu, izucavao Bibliju I kibernetiku, isao u najpoznatije becke Teatre, hodao ulicama I perivojima Beca koje je Hitler opisao u svojem Main Kampfu, vidio Austrijski parlament zbog kojeg smo Ervin Peratoner I ja tako tesko stradali u Jugoslaviji jer su naime Ervinu slali prijetece razglednice sa slikama tog istog parlamenta, uzivao u ambijentu Kertnerstrasea I njegovih katolickih crkava, nauzivao se Beckog Univerziteta kojeg sam upoznao zahvaljujuci mom Bugarskom prijatelju iz Makedonije Dordu koji je na tom istom Univerzitetu studirao medicinu, slusao molitve Jevreja koji su imali Sinagogu u neposrednoj blizini naseg Collegea, razgledao spomenike Goetheu koje sam slikao takoder ali nikada nisam te fotografije uspio razviti jer je moj fotografski aparat bio prilicno niske kvaliete, upoznao ulicu Heinricha Heinea koja je zapravo jedan mali, neugledni, prljavi pothodnik, vozao se Beckom podzemnom zeljeznicom I Beckim tramvajem koji me je podsjecao na tramvaj u mom rodnom Dubrovniku, gledao lijepe balerine u najljepsim,najskupljim I najaristokratskijim Beckim kafanama, razmisljao o tome da zakoljem koju patku koje su se brckale po prelijepim Beckim jezerima jer ja sam stalno gladan, I konacno, upoznao mnostvo nasih ljudi koji su tu radili kao manovalni radnici, taksisti, konobari I zanatlije, a mnogi od njih I prosise na ulicama Beca jer je to najlakse kao I mnostvo beskucnika koji spavahu po parkovima ili pothodnicima ili na nasipima Dunava. U to vrijeme na Beckom radiju je bila jako popularna pjesma " Eine garde oficir".

Besim Galjani bijase purgersko dijete, nagao, bahat, divlji ali neobicno pametan I lijep decko. Njegov otac bijase Albancem, ali ih zarana napusti I on kasnije promijeni I ime I prezime u Ivica Horvat prema imenu I prezimenu po majcinoj strani. Ali takoder patise od silnih paranoja koje ja nisam mogao objasniti dok jednog dana ne otkrih da on ima jednog hrvatskog prijatelja koji duhovno bijase blizak Hrvatskoj Katolickoj Crkvi koja bijase u to vrijeme neobicno ziva I djelatna pa se ja na koncu zapitah ne zivi li Besim mozda u blizini nekakvog naoruzanja jer Hrvati u dijaspori su uglavnom naoruzani jer to bijase moda u to doba neposredno pred rat u Hrvatskoj a I danas na neki nacin jest. I setasmo jednog dana jednom beckom ulicom prepunom starih vojnih rekvizita I oni oboje pokazu veliko zanimanje za naoruzanje . A bijase sa nama I jedna krasna mlada dijevojka imenom Brenda iz Arkanzasa u Americi kojoj nijesam mogao reci o cemu je rijec jer ona to nikako ne bi shvatila. Taj sam muzej starih vojnih rekvizita poznavao odranije preko moga prijatelja Vladimira Dodika jer on imase jedan takav antimuzej koji se odnosio ponajvise na cetnike I SPC a zapravo bijase covjekom policije tako da mi se cinilo da I ovaj austrijski antimuzej ima neke sveze sa austrijskom policijom. Medutim sam ja shvatio da oni takoder I ideoloski iskazuju mrznju prema svakom marksizmu I svemu onome sto ima neke sveze sa tom ideologijom jer kada ja na jednom panou ugledah sliku Lenjina I upitam Besima sto misli o njoj on iskaze zestoko protivljenje jer pobogu kakve veze danas ima Lenjinov marksizam lenjinizam sa kurentnim katolickim ideoloskim kretanjima. I ja tada shvatih da se nalazim zapravo u podzemlju austrijske misije I sada je bilo pitanje kako se iz svega toga izvuci. I ja postadoh prijatelj sa njima tako da na koncu upoznam I neke momke iz ekstremnog ultradesnog neonacistickog pokreta Austrije koji su mi sa odusevljenjem pokazivali mjesto gdje je Hitler objavio Anslus Austrije kao sto su me upozorili na cinjenicu da mnogi Austrijanci I dan danas okite sebe na dan Hitlerovog rodendana a cini mi se da je to negdje u aprilu mjesecu. Oni su opet zajedno sa Besimom I drugima razbijali po Becu, od telefonskih govornica do automata za cigarete, a u Collegeu sebe prezentirali kao neobicno pristojnu djecu. Bijase mnogo nasijeh ljudi u tome Collegeu ali sada ne bih o njima previse. Mada moram upozoriti na slucaj jednog Crnogorca koji bijase iz tog Collegea izbacen iako se po nicemu nije razlikovao od ostalih, stovise, mogao bih reci da je bio prilicno pristojan I na rubu egzistencije ali je smetao Besimu I njegovom krugu jer je bio zapravo socijalista ali na jedan prilicno naivan nacin kako je to I inace kod Crnogoraca slucaj. Tako da konacno upoznam I novu djevojku Besimovu a ta opet bijase kci buduceg ministra za kadrove Hrvatske , austrijskog krcmara Milasa koji se kasnije proslavi u doba Domovinskog rata u Hrvata rijecima "kilo mozga dvije marke" cime je htio reci da Hrvatskoj I nijesu potrebni ti pametni I obrazovani ljudi nego da je sada samo lova u igri sto I jest danas slucaj sa cijelom Hrvatskom I ostalima. I ti ljudi bijahu razlogom tolikih skandala u tom Collegeu I ja konacno upozorih upravu toga Collegea da povedu malo vise racuna o ljudima kojima oni daju stipendije. Taj je College bio zamisljen kao ekspozitura Americke Crkve u Europi I kao pribjeziste prebjezima iz Istocne Evrope I Istocnog lagera kao sto je I inace bio slucaj sa Becom u kojem je postojao radni logor za takve prebjege koji su kasnije prolazili proceduru I utvrdivanje identiteta a onda slani u razne druge zapadne zemlje, pored ostalih I u Australiju. Medutim je Crkva kasnije zamislila taj College kao znanstvenu instituciju koja moze biti ravnopravna clanica Beckog Univerziteta I gospodin Goodher je na tome radio tako da su oni imali jednu jako lijepu biblioteku iz koje sam ja mislio ukrasti Kantovu Kritiku cistog uma na originalu.

A bijase I jako puno Kineza u tom Collegeu koji u novim kretanjima u Kini nisu nasli mjesto pa se odlucise na dugo putovanje prema Evropi I svi uglavnom patise od kulturne anksioznosti I straha pred buducnosti. Bude I jedna krasna cura sa Tajvana sa kojom ostvarih prijateljstvo ali nijesam mogao nista uciniti jer ostadoh bez lijekova tako da I sam bijah vise lud nego zdrav. Jedno vece izadosno I u grad I uputismo se prema Beckom svratistu, kafani Petera Handkea koja bijase neobicno popularna u Becke mladezi, sve drveni podovi, drveni stoci I stolice I zrak ispunjen smradom tocenog bavarskog piva. I upitam ja nju: "Pa kako je tamo kod vas na Tajvanu? " a ona mi odgovori : "Pa na Tajvanu ima puno majmuna."

Kasnije sa mojim bugarskim prijateljem Dordom razvijem I jednu strategiju moga ostanka u Becu sa svim implikacijama koje je ona podrazumijevala I sa svim konzekvencijama po moju malu porodicu tako da mi konacno otidosmo do jedne Vladine institucije I sluzbenicima prezentiramo problem u smislu kako ja I moja porodica trazimo pribjeziste I u neku ruku azil u Austriji medutim jedna nas sluzbenica znacajno pogleda pa upita: "A iz koje drzave vi dolazite?" "Iz Jugoslavije!" odgovorim ja, a ona na to nestrpljivo: "Ako ste iz Jugoslavije onda ne dolazi u obzir." Tako propade Dordovo posredovanje u institucijama Austrijske vlasti. Tako bijase I kasnije u Zagrebu kada potrazih savjete u tom pravcu kod Njemackih vlasti u Njemackoj Ambasadi u ulici Vukovarskoj ,cini mi se, u neposrednoj blizini bivseg Radnickog Univerziteta Mosa Pijade u Zagrebu ali isto tako dobih nervozan odgovor: "Ali to je nemoguce!" U doba trajanja Domovinskog rata u Hrvata ovi uklonise jedan prekrasan spomenik Mosi Pijade bas ispred tog Radnickog Univerziteta I te Njemacke Ambasade I na tom Univerzitetu sada se vise nije naucavalo zanatstvo I radnicke struke nego su pripremani Kongresi uz bogate stolove pune prsuta, skoljki, kruha ispod peke, salata I raznih domacih kolaca sa kojih stolova sam I ja jeo mada nisam bio zvanica tijeh Kongresa.

Medutim, moje Becko iskustvo bijase ispunjeno I sa druga dva veoma vazna dogadaja: jedno bijase ujedinjenje Njemacke, a drugo bijase rat u Kuvajtu. I oba ova dogadaja ja pratih na Austrijskoj televiziji. Njemacko ujedinjenje bijase divno, puni trgovi sretnih ljudi, vatromet na sred Berlina, Vili Brant se obrati narodu rijecina : "Evo konacno zivimo u jednoj jedinstvenoj Njemackoj", a narod je prvo otpoceo:" Mi smo narod", a zakljucio : "Mi smo jedan narod" tocno prema zamisli Humbolta: Jedan narod, jedan jezik, jedna drzava kao da nikada nijesu culi za velikoga Jaspersa koji je u nejedinstvu Njemacke vidio sansu za Njemacki narod da se konacno emancipira od Bizmarkistickih ideja Eine Grose Reich I sansu da Njemci konacno dodu do neke ideje slobode koja im nedostaje socijalnokulturno mada imaju filozofiju kojoj Njemacka nikada nije bila domovina. Stoga namjesto filozofije oni svagda imaju Deuche Wisencshaft. Zato mi je I padala na pamet jedna slika da je sada Austrija jedan veliki obad na tijelu jedna velike krave koja se zove Ujedinjena Njemacka. A drugi dogadaj bijase instant rat u Kuvajtu koji potraja tri mjeseca cini mi se sa generalom Svarckopfom na celu. U Kuvajtu bijase sveukupno angazirano 13 armija a gubici budu 150 marinaca na americkoj strani. Onda mozete vidjeti kakav je to rat bio I kakve je sve postmodernisticke, stovise, ultramodernisticke forme dobio. Uglavnom je tamo dobro prosla Coca Cola jer na zarkom Kuvajtskom suncu svi bijahu prilicno zedni. I tada primjetih da Americke misije bez obzira da li je rijec o diplomatskim I drugim drzavnim sluzbama ili crkvenim nemaju u stranom svijetu gotovo nikakve zastite I da su njihovi gradani prilicno nezasticeni u stranome svijetu jer se svakojaki ljudi motahu tim Collegeom posve suprotno uvrijezenim stajalistima da bi Amerika I u rat isla I za jednog svog gradanina. Tako postoje misljenja da se nacije I po tom faktu razlikuju I da po tome postoje nacije prvog, drugog I treceg reda. Tako je, prema tim misljenjima , Amerika nacija prvog reda jer moze ici u rat za jednog svog gradanina, Njemacka nacija drugog reda jer treba nekoliko njih, a Hrvatska nacija treceg reda jer trebaju milijuni.

I nakon uvida u Becko stanje ali I nerazumijevanjem od strane lidera Kristove Crkve vratim se ja u Hrvatsku ali je to sada bila drugacija Hrvatska u kojoj je trebalo prezivjeti.