MODRE  DUBINE

U suvremenoj fizici često se govori o malom ili velikom, o  konačnom ili beskonačnom, koliko je nešto teško ili masivno, kolika je snaga , masa ili količina. U literarnoj  kritici za  razliku od  fizike na primjer mi se često bavimo ''dubinom'' dotične poezije odnosno utiscima koje je ona ostavila u nama. Pri tome ne treba smetnuti sa uma da ovaj pojam dubine svatko doživljava na različiti način i da nema jedinstvena slaganja u pogledu njega.Isto tako nema svatko isti doživljaj dubine poezije nego svatko gleda na svoj način u zavisnosti od  njene predstave koju je stekao od najranijih dana. A kakva je moja predstava dubine najbolje svjedoče moji najraniji susreti sa  morem u okolici Dubrovnika od kojih i danas imam sliku dubine povezane sa golemom morskom masom na kojoj pluta  mala ribarska barka. Ovdje  se obala naglo i strmo spušta prema dnu tako da su  dubine  mora u okolici Dubrovnika već  nakon nekoliko zaveslaja prema pučini neobično velike. Taj vas osjećaj  težine mora i njegove  dubine prati na jedan neobjašnjiv način već dok ste sasvim blizu obale gledajući prema horizontu kojim dominira modro plavetnilo morskoga oceana. A ja sam znao tim oceanom plivati jos od najranijih dana  i to od uvale Pile  prema Dančama i onda uvalom ispod Boninova  do hotela Libertas. I tada bih zamišljao kako neka golema kornjača sva obrasla algama  izranja iz tih dubina i nosi me na svojem oklopu. I onda bih doživljavao stravu pa bih plivao jače i jače dok ne bih naišao na plitko more ili kakvu stijenu na koju bih mogao stati svojim nogama. I za vrijeme toga preplivavanja ili pak ribanja na otvorenoj pučini  ispod  zidina  Grada  događalo bi se da bih postao svjestan dubine mora na takav način da sam pratio zrake sunca koje su se  gubile morkom bezdanu. Zrake  sunca se koso  prelamaju na morskoj površini  i prodiru  duboko prema dnu u paralelnim linijama i ja bih onda pratio te zrake sunca koje bi se nakon nekoliko metara gubile u morskoj modrini iza koje je ležalo beskonačno carstvo morske tame do koje  svjetlost sunca nikada ne  dopire. I ja od tih najranijih iskustava imam predstavu  dubine kao  te beskrajne modrine  našega mora  do koje  svjetlost  sunca  jedva da  dopire. A takve sam dubine našao kod naših najvećih pjesnika kakav je Tin Ujević ili  Šimić i nema nikakove sumnje da su ovi najraniji utisci dubine mora razlogom da ja danas u hrvatskoj literaturi  vrednujem poeziju samo s obzirom na  one najdublje i najveće naše pjesnike. A to možda smeta mnogima koji imaju drugačije  kriterije  odnosno kriterije koje su izgradili na sasvim drugačijim predstavama.

zlatan gavrilović kovač