Datum objave: 29.10.2017

Naš doživljaj stvarnosti preslika je naše mentalne, emocionalne i duhovne razine. Zbog toga što su čakre povezane s tim razinama,  putem rada na čakrama mi utječemo na našu realnost. Čakre su “leće” koje na van projiciraju naše unutrašnje stanje i naša uvjerenja. No u zbilji ne postoji to nešto “na van”, nema stvarne podijeljenosti.

 

Zato, uvjetno govoreći, trebaš ići iznutra prema van i ne mijenjati vanjske okolnosti (iako je i to ponekad potrebno) već se primarno baviti unutarnjom promjenom. Sve izvanjsko odraz je nas samih. Promatrajući ono što je “vani”, spoznajemo što je u nama samima.

Uspješan život odraz je unutarnjeg postignuća. Primjerice, kada zavolimo sebe prestat ćemo stvarati situacije koje nas ponizuju, iscrpljuju i čine nesretnima. Ali koji bi bio razlog nedostižnosti onoga što silno želimo? Prije svega osjećaj da ne zaslužujemo, da nismo dovoljno dobri, da nismo dorasli, da zbog svog uspjeha nećemo biti solidarni sa svojim bližnjima (ili čovječanstvom) koji pate.

Uz navedeno, postoje i karmička ograničenja, ali i problem kada nešto ili nekoga stavljamo prije Boga.

U Upanišadama piše - Postoji li neka osoba ili stvar koju nikako ne možeš dobiti, bez obzira na to što učinio? Prvo pogledaj u svoje srce gdje prebiva Gospod.

Time je rečeno sve, ta jedna rečenica ti kaže sve što trebaš znati. Jer, ako je postojanje u ovoj dimenziji samo Božji san, gdje se Bog u konačnici vraća sam sebi, onda je samoosvještavanje (spoznaja da si Bog) glavni cilj. Ostali ciljevi i želje, poput udaje, zarade, ambicije, slave, prijateljstva su podređeni tom glavnom cilju. Lazarev je napisao cijeli niz knjiga na temu zašto Bog treba biti na prvom mjestu. Imajući to na umu, mi onda imamo slobodu i pravo ostvarivati želje na način koji neće biti opasan po nas. Tada sve postaje kao neka igra gdje nema vezanosti. No, molitva da ti Bog bude na prvom mjestu ne smije biti recitacija, već treba dolaziti iz srca.

Jednom sam prilikom prisustvovao druženju gdje smo savijali žlice. To nije bilo telekinetično savijanje pogledom već fizičko savijanje, nešto kao prvi stupanj telekineze. Prvo žlicu primiš s dva prsta na njenom najtanjem dijelu, zatim se snažno fokusiraš na taj dio i imaš namjeru za njenim savijanjem. Zatim se u potpunosti mislima usmjeriš na nešto drugo (makneš pažnju sa žlice) i paralelno rukama kreneš savijati žlicu koja se ponaša  kao da je od spužve, tvoreći nevjerojatne oblike, koje koristeći samo sirovu snagu ne bi mogao izvesti.   

Materijalizacija (manifestacija) je poput savijanja žlice i ima dva koraka - prvo ide snažna koncentracija na željeno, a zatim potpuno micanje pažnje, kao da ti je svejedno za rezultat. Ovo micanje pažnje može se nazvati i prepuštanjem daljnje brige u Božje ruke.

Čisto mali primjer kako stvari funkcioniraju - prije puta na Sutjesku bio sam na ručku kod roditelja. I za vrijeme ručka u sebi sam se pitao što ću obući za put.  Misao sam otpustio, nisam mozgao niti dalje razmišljao. I moja me mama tren nakon toga pitala imam li cipele za kišu. To sam shvatio kao odgovor na svoje pitanje i vođenje. I zaista, ispostavilo se da je na putu lijevalo kao iz kabla. Obožavam ovakve situacije koje potvrđuju paradigmu jedinstva!

Sve moje najveće materijalizacije odigrale bi se u trenutku kada sam u potpunosti maknuo pažnju sa željenog. Jer ako ti je pažnja uvijek na onom što želiš, tvoja svijest zapravo kreira (održava) odsustvo željenog. Stalno htijenje podrazumijeva vibraciju da to što želimo nije prisutno, pa se to “nepostojanje nečega” uporno manifestira. Stalno htijenje stvara odsustvo željenog! Stoga je potrebno  stvoriti odmak, prazninu kako bi se željeno pojavilo. Ljudi koji su u velikoj potrebi, u grču, u teškim emocijama, ne uspijevaju napraviti prekid u toj struji svijesti (stalnom htijenju) i stoga imaju daleko manje šansi za ostvarenje željenog. Oni su poistovjećeni s umom, koji prebiva u vremenu. Stoga to što žele ostaje nedostižno, u nekoj budućoj točki.

Ja bih se kod manifestacije uvijek ponašao i osjećao kao da se željeno već dogodilo, iznutra sam već bio ispunjen osjećajem imanja, nije bilo sumnje ni straha. U potpunosti sam “isključio” budućnost i paradoksalno, već osjećao to što bi mi ispunjenje želje trebalo donijeti (radost, sreću, zahvalnost, ispunjenost…). Nije li na ovaj princip Isus mislio rekavši - onaj koji ima dat će mu se?

Postojanje u OVDJE I SADA traži razvrgavanje kontrole. Kontrola je usko povezana s vezanošću, vezanost je u osnovi strah, a strah je suprotna ljubavi. Stoga je kontrola stanje gdje nismo povezani s Bogom, koji je ljubav. Prvo treba BITI, a onda imati. Kada uđeš u to stanje paradoksa, ti već jesi sretan, ispunjen i radostan i to stanje ne ovisi o vanjskim okolnostima. Time dobivaš više od puke manifestacije, postižeš Kristovu svijest- radost samu po sebi. Ako je npr. brak uvjet tvoje sreće, što će se dogoditi ako taj brak ostvariš i zatim on propadne, tvoj partner te napusti ili umre? Što će se dogoditi s tvojim stanjem svijesti? Vratit ćeš se na početnu točku - depresija, usamljenost i neispunjenost. Tvoja “neprosvijetljena” želja je na neki način bila opasna za tebe.

No, ovaj paradoksalni pristup je djelotvoran, jer isključuje vezanost i bazira se na čistoj sklonosti. Primijeti koliko je velika razlika između sklonosti i vezanosti. Sklonost je prirodna, i dopušta mogućnost i da ti se želje ne ostvare (što je apsolutno prirodno, jer nije cilj života trčati za željama) bez da se naruši tvoj mir. Ako dobijem, dobro, ako ne dobijem, idem dalje, nema grča. Možda nije vrijeme, možda mi to zapravo ni ne treba.

Ako se želiš baviti materijalizacijama jednostavno budi ono što želiš postati! Ponašaj se kao da imaš to što želiš imati! Postavi si jednostavno pitanje - kako bi se osjećao i izgledao da imam to što silno želim? I onda jednostavno budi takav! Sve što treba je uživjeti se i ostalo prepustiti Svemiru.

Daniel Postružin
Ostale članke iz 'Dnevnika indigo djeteta' potraži na: 
http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/