Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad tako smo čudno iznemogli
od čežnje za jedninom ;
a sve nam živote veže tanka nit,
i kad umiremo umire nas mnogo
I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
da samo karika sam golemog svoga žića,
samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nećije daleke misli
neosjetno
ko ponoćna rosa.

Vesna Krmpotić

 

 

Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći spiralu zlatnog reza, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile božje oči, oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum.

To mjesto je točka prividnog mira, točka u središtu duše, točka u kojoj se sjedinjuju umjetnost i svemir, točka koja nas definira kao svjesno biće i omogućuje nam da vidimo kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima fine energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka Stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.

Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest.

 

 

U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.

Kada pronađem to mjesto tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim.

 

Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, živim život srcem punim ljubavi, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja, svaki trenutak  u kojem ne osjetih mirise je ubija sudjelovanje u životu.

U tom komadiću života doista osjećam ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtam na djeliću leda moje ne spoznate duše i čekam izlazak sunca.

Uspinjem se ka vrhu sante leda koju ne znajući nosih u sebi  i spoznajem da sreća nije na površini oceana samsare nego u vječnoj vretnji životnog kotača.

 

 

Sada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi.

Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja leda mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii i da ni jučer više nije važno.

Život je jedan jedini trenutak, jedan treptaj božjeg oka, trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo  misaona varka, a ono sanjano sutra možda nikada neće doći.

Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.

Gledam Očima božjim i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u ovom čudesnom trenutku koji postaje život, i on onda uistinu postaje i vječnost.

Sada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.