Travnjak poškropljen nebeskim suzama se širio u nedogled, nestajao je u magličasim daljinama obzora koji se potvrđivao zagrljajem vječnosti i trenutka. U svojoj nježnoj goropadnosti brežuljci su probijali oblake i gubili se u beskraju koji je objavljivao bezprostornost mjesta utapljanja sna u zbilju. Aurora borealis je izranjala iz treptaja božjeg oka i pretakala svjetlost u prazninu bezdana najavljujući uskrsnuće doba vjerovanja. Silueta boginje praskozorja se ogledala u kaplji boje kojom je nevidljiva ruka odijevala trenutak buđenja. Nad fjordom je letjela velika ptica sa prahom otrgutim iz tijela umiruće zvjezde u kljunu. Bajkoslovnost tog trena je ucrtavala nove putanje u evoluciji duše, slagala je krugove kroz koje se probijala zvjezdana staza ka Elizejskim poljanama žuđenih ljepota. Kozmička zmija izronjena iz vrtloženja svevremena se uvlačila u to iznenadno dušozorje i omatajući srce lakoćom svojih titraja odnosila njegov glas u hram razrušen tugovanjem. Vidjeh kako konture prohujale boli nestaju u sumaglici odlazećeg trenutka. Nebeski orao je prosipao zlaćani prah i budio usnulo sunce na istočnom nebu. Očutih moć rađajuće ljepote, vidjeh širenje krošnje drva spoznaje i začuh nečujnost istine. Oči boje snova pune sunčane svjetlosti zasjaše na horizontu mladoga doba. Pružih ruku da zaustavim odlazeći san i na dlan mi sleti ptica čudesnih boja. Iza spuštenih trepavica osjetih kovitlanje srcozorja i otvorih oči. Zagrljaj odlazeće noći i dolazećeg dana se širio odajom razrušenog hrama na vrhu svijeta. U jednom jedinom trenu vidjeh umiranje starog i rađanje novog svijeta, začuh rušenje planina, urlanje vjetra, urlike poludjelih rijeka i pretakanje vapaja minulog vremena u tišinu trenutka. Kao Proustov sanjač pokušah osjetiti moć spoznaje tog iznenadnog buđenja u sveprostornosti svevremena. Nebo mi darova zlaćanu hostiju i kap nektara. Progutah sakrament pročišćenja i vidjeh siluetu tuge u odlasku. Ptica čudesnih boja spusti na uzglavlje između tebe i mene osrčje ruže puno mirišljavog ulja koje se slijevalo našim tjelima. Nalazimo li se na međi spajanja svjetova? Jesmo li ušli u trenutak spoznaje točke vječnosti, u treptaj oka u kojem se zrcale paralelne staze univerzuma? šapnuh. Otvorio si oči i ja u njima vidjeh odsanjani san. Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili smo za jedan osjećaj. Strah je kao zla kob nestao, uspjeli preći granicu nedozvoljenih čuvstava, uroniti u čujstvo slobode.   Ljubav nas je uzdigla u carstvo bezgriješnih duša, u trinaesti eon, u  svijet vječnog svjetla.

http://umijece-vremena.blogspot.com