Na granici svijetla i tmine,
kad treprave oči neba prospu svoj sjaj
u bezdanu te tajnovite ljepote
uvijek mi nova misao sine.
Zvjezdanim šapatom ogrnuta,
nemirom ljepote okupana
pjenušavim sjajem dotaknuta
čudesnom tišinom zavarana
prašinom svoje prašine omamljena
nebeskim pjeskom u pjesak
pjeskom svjetlucavim zatvorena
moja nemirna duša,
taj treperavi života bljesak
oblači zvjezdanu haljinu i
zvijezdanim tragom
univerzumom
tim beskrajnim beskrajem jezdi
ka onoj dalekoj velikoj zvijezdi.
Varalica mjesec
tužno nasmješenog lica,
čarobnjak i lutalica,
vječni skitnica,
prevarant sudbine sudbinom
moju nemirnu dušu
u svjetlosnu kočiju pretvara
ljepotom je dariva,
srebrom je omata
skrivajući tako
tragove pješćanoga sata.
Snena i noćnom ljepotom zanesena
moja nemirna duše beskrajem luta,
uranja u prazninu nepraznine
osjeća njenu dubinu i širinu
i doseže njenu
tajnom ogrnutu visinu.
Varalica mjesec,
taj vječni skitnica,
tužno nasmiješena lica,
čudesni sijač noćnoga sjaja
mojoj uzdrhataj duši
postelju nudi
da sanja izvor beskaraja
na paperju mekom
vječnog božjeg zagrljaja.