Svake godine u ovo vrijem bez obzira na činjenicu da vrije liječi uvjek se u meni probudi neka sjeta i bol najučerašnji dan. Dana 16.studenog 1991 godine,u svitaj zore poljubi sma svoju ženu,da joj pištoj i bombe i rekao,ako čuješ pucnjavu u našoj ulici znaj da smo svi izginuli.Tada ubi svoje roditelje sačeka četnike da ti se približe i kada ti dođu blizu aktiviraj bombe,ne dozvoli da ima padnete u ruke živi, znaš što su već napravili u Vukovaru. Otišao sam iz kuće mog pok.punca jer u svom stanu na bulevaru nismo mogli ostati,okrenu se nisam, a sve me bolilo. Htio sama sačuvati svoje dostojanstvo. na putu do potrojebe razmišljo sam o tome da moram biti siguran da ću moji suborci postupiti pošteno u ovom grubom,oštrom ratu koji nema pravila,prema svim eventualno zarobljenim vojnicima bez obziran na životnu dob,rasnu ili etičnu pripadnost. Krenuli smo, putem su padale minobacčke granate, pucalo se iz svih prvaca.Stigli smo na liniju bojišnice koja je bila ispremješana. Čuo sma jauke sa svih strana,borio se i projeravo da li su mi dečki na živi,čuje Dugog gdje plače instiktivno znam da mu je brat poginu,nekontrolirano puca,Poludugi je pokraj njega smiruje ga.Osvanulo je jutro imam dav poginula i pet ranjenih,ali obranili smo grad sačuvali cijle Dalmaciju i jedini koridor za prolazi prema ostalom dijelu Hrvatske.Ponosni smo na sve,a mnogi branitelji izgubili su prvo na dostojno ostare,da vide svoju djecu ,unuke i živeu vlstitom domu. Znam da smo mnogima nepoželjni, smetnja, ali nastojmo sačuvati spomen na njih jer su jedino što su imlai dali a to je svoj život