U davnim vremenima su  iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Labirint koji je Dadalus, za ogorčenog kralja Minosa izgradio na otoku Kreti nikada nije pronađen, ali ostao je mit koji pamtimo. Minos je iz osvete žrtvovao ljude iz Atene šaljući ih u labirint u kojem su umirali nemogavši pronaći izlaz . Tko je bio Minotaurus, čovjek-bik koji je središtu labirinta ubijao dolazeće, zao duh oca koji je izgubio sina ili vječna opasnost ljudske podsvjesti koja je žderala vrijeme i život osuđenih. Lijepa kraljeva kćer, Arijadna je iz ljubavi poklonila Teseju mač kojim je ubio zvijer i klupko vune koje ga je izvelo iz labirinta i tako mu spasila  život i oslobodila Atenjane od straha. 

Ta davno ispričana priča je bila i ideja u bajki o Ivici i Marici, dječak je umjesto končića kamenčićima ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući.

Onaj drevni Dedalusov labirint je korišten u arhitekturi i umjetnosti kao smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog središta. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz.

Labirint je, pri izgradnji katedrala, bio postavljen kao središnje mjesto, bio je ugrađivan na  trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naše središte za ravnotežu. Spiralnom dinamikom naše misli i naši osjećaji se isprepilću u labirint naše svijesti.  Tko ne pronađe njegovo središte više nemože izaći iz njega.

To je zakon ili pravilo po kojem je DEADALUS izgradio prvi labirint i u isto vrijeme dokaz da ga DEDALUS ne bi mogao izgraditi da on ne postoji u nama samima.

Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo uzroke i razloge bolova i naših depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta se nagomilava samouništavajuća energija.

Pokušajmo ući u središte našeg misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta, a neka nam univerum našeg utjelovljenog uma bude Ariadnina nit, da se doista možemo vratiti u svjesno spoznati trenutak našeg postojanja.