U davnim vremenima su  iz čovjekovog misaono-osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Labirint koji je Dadalus, za ogorčenog kralja Minosa izgradio na otoku Kreti nikada nije pronađen, ali ostao je mit koji pamtimo. Minos je iz osvete žrtvovao ljude iz Atene šaljući ih u labirint u kojem su umirali nemogavši pronaći izlaz . Tko je bio Minotaurus, čovjek-bik koji je središtu labirinta ubijao dolazeće, zao duh oca koji je izgubio sina ili vječna opasnost ljudske podsvjesti koja je žderala vrijeme i život osuđenih. Lijepa kraljeva kćer, Arijadna je iz ljubavi poklonila Teseju mač kojim je ubio zvijer i klupko vune koje ga je izvelo iz labirinta i tako mu spasila  život i oslobodila Atenjane od straha. 

 

Ta davno ispričana priča je bila i ideja u bajki o Ivici i Marici, dječak je umjesto končića kamenčićima ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući. Labirint je iskorištavan u arhitekturi i umjetnosti kao smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog centra. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. On je bio korišten kao centralno mjesto u katedralama, ugrađivan na  trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu. Spiralnom dinamikom naše misli i naši osjećaji se isprepilću u labirint naše svijesti. 

Tko ne pronađe njegovo središte više nemože izaći iz njega. To je pravilo po kojem je izgrađen prvi labirint i dokaz njegovog postojanja u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono- osjećajnog labirinta se nagomilava samouništavajuća energija.

Migrena nepoznatog uzroka je jedna od dijagnoza s kojom pacijenti često kucaju na vrata moje ordinacije. Migrena nije samo glavobolja i nije bolest, ona je sindrom od kojeg pati veliki broj ljudi, zabilježen je u svim civilizacijama i o njem se zna od kako postoje pismena svjedočanstva. Migrena, njeno tajnovito javljanje, nestajanje i periodično ponavljanje, njeno povezivanje sa crtama osobnosti pogođenih, njeni tjelesni i emocionalni simptomi su već za Hipokrata bili zagonetka i izazov za istraživanje. 

 

Kada u rukama držim vratnu kralježnicu i glavu pacijenata s glavoboljom i osjećam napetost njihovih mišića pokušavam se uvijek distancirati od emocija koje se u meni nagomilavaju i prijete prelaskom u osjećaj nemoći. Migrena je najodurnije stanje koje čovjeka za nekoliko sati ili dana, potpuno izbaci iz života, blokira mu sva druga osjetila, umrtvi misli, osljepi i ogluši.

Ovijena tajnovitom aurom migrena, kao uljez stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive krake pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilni geometrijski oblik u kojem je nemoguće uspostaviti harmoniju i ravnotežu. Mnogi pacijenti migrenu nazivaju utvarom, ja je  nazivam čuvaricom nekog neostvarenog sna punog čudesa, čudesa koja nesretnici obično traže u za njih nedohvatnim daljinama. U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci još nespoznate sreće.

"Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je u mislima postala ljubavnica Stvoritelja i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana pacijentu koji se tek bio oporavio od posljednjeg napada glavobolje.

"Ja se rijetko sjećam slika koje me progone u tim trenutcima."

"Pokušajte ih zapamtiti. Prisilite se i odmah nakon smirenja zapiši te ono što ste doživjeli."

"Bojim se tih bljeskova koji bi se mogli odmah ponovo vratiti, zato nesvjesno zaboravljam slike."

"Zaboravljanje nije rješenje, to je prevara. Negdje u dubini vaše svjesti te slike ostaju pohranjene."

"Mislite li da su to oni demoni koje su stari narodi pokušavali trepanacijom istjerati iz lubanje." zaključi iznenada pacijent.

"Tako nešto."

"Možda je to ipak neki zloćudni tumor koji raste u mojoj glavi."

"Kada ste zadnji puta preglegali lubanju?" upitah da ga smirim. Znala sam da svakih par mjeseci ide k doktoru i da je već nekoliko puta snimao mozak.

"Ali možda je on još tako mali da se nevidi, možda bih trebao još češće ići na preglede?"

"Možda" rekoh tužno jer u njegovoj glavi je bila zbrka koju ni on sam nije mogao kontrolirati.

Ta čudesa skrivena u podsvjesnom dijelu ljudskog uma su jedan cijeli univerzum začahuren iza vrata spoznaje.

Tisućljeća se kotrljaju, znanost otkriva sve više tajni, ulazi u najsitnije djelove ljudskog postojanja, ali carstvo migrene je još uvijek nedotaknuto istinom. U toj kozmologiji ljudske svjesti ono ostaje crna rupa u kojoj nestaju mnoga sunčana jutra, mnogi neproživljeni dani, mnoge sretno počete ljubavi. Možda je zaborav nečega važnog osnova iz koje se širi taj univerzum.

Prisjećam se trenutka kada je isti pacijent s dijagnozom "Migrena nepoznatog uzroka" s gipsom na ruci ušao u moju ordinaciju.

"Otkako sam slomio ruku prestala me boliti glava." reče mi sretnog lica.

"Kako se dogodila nesreća?" upitah ga iznenađena

"Skijao sam, bio je prekrasan sunčan dan, a onda sam odjednom igubio kontrolu nad skijama, pao i počeo se kotrljati. Skije su otpale, a ja sam udario glavom u jedan veliki kamen." reče pokazujući mi kvrgu ispod kose. "Kada sam se ustao osjetio sam mučninu i bljesak sličan onome kada iz tamne sobe izađemo na podnevno sunce. Neznam točno što se onda dogodlio probudio sam se u bolnici. Rekli su mi da je s glavom sve u redu, samo sam slomio ruku ispod lakta."

"Kada se to dogodilo?"

"Pred mjesec dana. Kako sam za danas već imao dogovoren termin kod vas odlučio sam i doći. Mjesec dana me više nije zabolila glava, ali sada ponovo osjećam napetost u vratnim mišićima." reče mi smješeći se

"Po onome što ste mi ispričali predpostavljam da ste imali potres mozga, a to obično izaziva glavobolju."

"To mi oni u hitnoj pomoći nisu rekli, rekli su da sam se sigurno onesvjestio od bola u ruci. No meni se ipak čini da se tada nešto dogodilo u mojoj lubanji. Čini mi se da sada  intenzivnije vidim boje, bolje osjećam mirise i da nekako bolje čujem."

"Što mislite da se dogodilo u vašoj lubanji?"

"Kao da je pri udarcu došlo do pucanja neke opne koja je godinama ovijala moju svijest. Dok sam se budio u bolnici činilo mi se da izlazim iz sante leda u kojoj sam godinama nesvjesno živio. To nije bio osjećaj novog rađanja, nego osjećaj oslobađanja iz okova labirinta iz kojeg sam godinama tražio izlaz." priznade mi konačno istinu.

"O kojem labirintu govorite?"

"O misaono- osjećajnom labirintu, tako ga barem naziva moj psihoterapeut".

"Ne boli vas glava, ali sigurno vas nešto, osim ruke, boli." upitah ga da nebi ulazili u diskusiju o metodama psihoterapije.

Moj posao je terapija pokretom i morala sam ga, sada oslobođenog od migrene, povesti davno ucrtanim putevima koje je rušio svaki novi napad glavobolje.

 

"Bole me vratni mišići i danas imam osjećaj da gubim pokrete u zglobovima vratne kralježnice."

Rekla sam da legne na leđa i počela sam kontrolirati male pokrete u njegovom vratu. Njihov obim je u svim zglobovima bio smanjen, a u zglobu između glave i atlasa ga uopće nije bilo.

"Ako ne uspijemo mobilizirati ove male zglobove vratit će vam se glavobolja. Predpostavljam da su se oni vašim padom bili potpuno oslobodili od ukočenosti koju ste prije imali. No u ovih mjesec dana su se mišići ponovo napeli i blokirali prvi zglob. Što ste sve radili na vašem tijelu od kako ste zadnji put bili kod mene?"

"Redovito idem u treretanu na trening snage."

"To vam je spasilo život, ali vas neće zauvijek osloboditi od glavobolje."

Pogledao me je klimajući glavom.

"To mi je postalo jasno. Zato sam i došao ponovo k vama."

"Mozak je čudesna tvorevina koja nas nekada brani i od nas samih. Vama se dogodilo, u kraćem obliku, ono što medicinari kod nekih pacijenata učine umjetnim putem. Vaš mozak vas je bacio u komu da bi vašem tijelu omogućio da se opravi od šoka pada. Mislim da je ovo pravi trenutak u kojem možemo zajedno pokušati pobjediti vašu glavobolju."

 

Pacijent je legao na leđa, a ja sam sjela iza zaglavlja kreveta i uzela njegovu glavu na moje dlanove.

Dodirujući zglob između atlasa, prvog kralješka i lubanje uspjela sam u taj prostor unjeti svoju dinamiku i čekala sam dok njegovi mišići počnu svojim ritmom prvo oponašati moj pokret, a onda ostvare samostalni ritam. Osjetivši lakoću svoje glave pacijent je pošeo pokretati svoju vratnu kralježnicu, stabilizirajući rameni pojas. Rekla sam da sjedne. Iz tog položaja sam lakše mogla kontrolirati pokrete njegove glave i korigirati položaje ramenog i zdjeličnog pojasa. Njegova vratna kralježnica se uvijala i istezala kao končić na kojem ja kao balon lebdjela glava. Pogledala sam njegovo lice i vidjela kako nestaje duboka bora između njegovih obrva.

"Čini mi se kao da je zasjalo neko novo svijetlo u mojoj glavi, ovaj prostor je postao svjetliji sve vidim u novim, jasnijim nijansama. Kao da je protok krvi u mojoj glavi slobodniji i jači. Mislim da sada znam što se krilo u središtu mog misaono-osjećajnog labirinta." reče mi pacijent slijedeći svojim pokretima poticaje mojih ruku.

"To je očito istina koje ste se godinama nesvjesno bojali, ali o tome morate razgovarati s psihoterapeutom."  rekoh mu dok sam laganim pritiscima uspravljala njegov prsni koš. "Mi smo danas uspjeli uistinu opusti vaše vratne mišiće koji su pritiskivali vratne žile i usporavali dotok krvi u vašu lubanju. Vašim mozgom je prostrujala nova energija i vaše središte za vid se oslobodilo maglovitog oblaka zbog kojeg ste borali čelo i napinjali očne mišiće."

"I jezik mi je nekako laganiji u ustima, a donja čeljust više ne koči moj izgovor." pomicao je donju čeljust u svim pravcima.

"Oslobodivši zglob između glave i prvog vratnog kralješka, oslobodili ste i čeljusni zglob od pritiska težine lubanje. Morate pamtiti ovaj osjećaj lakoće pokreta i pokušajte ga uvijek iznova vraćati u spoznaju. Stvorite si sada misaonu sliku, neka vratna kralježnica bude vodoskok na čijem vrhu kao balon lebdi vaša glava."

 

Pacijent je zatvorio oči ja vidjeh na njegovom licu osmjeh koji je odavao potpunu opuštenost mišića lica.

Naše tijelo zna više od onoga što mi znamo jer ono s nama proživljava i našu svijest i podsvijest. Tisuće činjenica koje čine naš život svagdašnji nismo u stanju izraziti riječima.  Moramo ih naučiti osjećati. Tu se ne radi o osjećajima straha, ljutnje, bjesa, bola ili srama, nego o puno dubljim i nikada izgovorenim emocijama koje su ostale bez pravog izraza i nikada nisu prešle u osjećaje. One su skrivene iza blindiranih vrata naše podsvjesti, često začahurene u onoj crnoj rupi koja je kod mog pacijenta godinama žderala njegovu životnu energiju. To je središte misaonog- osjećajnog labirinta u kojem se pored samouništavajuće krije i izvor energije samoizlječenja, koji otkriven postaje Arijadnina nit spasenja.