Sa zimskog neba je u tom sutonu kapala ljubav i pretvarala se u kristalnu sliku sreće. Na trgu cvijeća stoji, bajkovitim mirisom ogrnuta, djevojka nježna kao pahuljica satkana od lepršave mekoće neba, očiju boje zvijezde padalice, sa buketom dobrote u rukama. Mirisala je na san i tiho se ušuljala u srce slučajnog prolaznika. Smijeh je skrivala iza mirisa vanilije i cimeta i drhtavim glasom decembaskih ruža, nudila tek ubrane igličave grančice, donešene iz šume u kojoj su joj srne jele iz ruke, a maleni mečići u njenom zagrljaju tražili toplinu mladih njedara. Jedan je čovjek kupio ruže pune decembaskih mirisa, a ona prosu zvjezdanu prašinu na put njegova buđenja.
"Ove ruže čekaju na tebe već dugo. Mirisale su na proljeće, ljeto, jesen, a sada mirišu na vrijeme došašća, na vrijeme ljubavi i mira" šapnu tajanstveno nezemaljsko biće, čovjeku koji je tužna pogleda stajao pred njom.
Na njegovom licu se naslućivao osmjeh. Držao je cvijeće i udisao miris. Bila je to pjesma koja je dodirivala sva osjetila, koja je kroz nosnice ulazila u dušu i stvarala slike stare ljubavane legende. Vidje svjetlosni zagrljaj Amora i Psihe, osjeti čudesan zanos i pruži ruke ka djevojci koje više nije bilo. Opijen nepoznatim mirisom, slikom legende u tom je trenutku osjetio u sebi rađanje ljubavi.
"Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje, kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći." šapnu lepršavoj silueti koja je nestajala u oblacima.
Tišina je mirisom grlila zamrla čula. Zrak je bio pun čudesnog sna, trenutak vječnosti i snoviđenja.
Šuteći se gledaju dvije duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Nepoznata djevojka ga mirisom vrati u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža. Čovjek udahnu još jedan put, mirisi prosuše anđeoski glas koji prošapta mirisom davnoga sna.
Ljubim djelić neba na kojem si ti, svemirsku poljanu u kojoj nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš univerzum, ti širiš prosinačke mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, ta nježna paučina neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj zimskoj noći. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja s mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Promatrala ga je sa žudnjom u očima i željom na usnama. Čovjek pruži ruke i u zagrljaj mu sleti djevojka nježna kao pahuljica, treprava kao zvjezdana prašina, uzdrhatala kao miris njegovih davnih sanja.
U pjenušavoj kupki iznenadne sreće su ih mirisi zime opijali, u kaminu je pucketala vatra i širila vonj borovih grančica, na stolu su dogorijevale četiri svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom miomirisnom snu.
bglavac
edin.kecanovic
