Uzdrhtala u porođajnim mukama žudnji, oblivena kristalnim sjajem boli, ogrnuta vriskom uzburkane utrobe, odbaćena od sveprisutnosti lakoće postojanja sjedila sam na obroncima života i osluškivala mimohod sudbine u kristalnom obrisu trenutka. Trg cvijeća se zlatio mirisima dolazećeg proljeća, rapsodiji boja i simfoniji šapata slučajnih prolaznika.  Dugovremena usnulost čujstva se budila dodirima sutonskog lahora koji je donosio cvrkut ptica koje su se vraćale sa južnog mora u pejsaž na obzorju sna.  Gledala sam izranjanje milosrdnice tuge u jantarnom sjaju tvog pogleda dok su sa tvojih usana izlijetale riječi i slijevale se kao kapljice sreće u moje dubine. Govorio si tišinom nepostojeće laskavosti, darovao si mi pupoljak na kojem vrijeme ne stari, poveo si me u primaljske ruke života da me oslobode od umirućeg čeda tugaljivih samosažaljenja prošlosti.  Osjetih pucanje čahure u kojoj sam ljubomorno čuvala svoju bol, njegovala je stihom pjesme tražeći ljepotu izvan zidina koje podignuh kao obranu od sebe same. Šapnuo si moje ime jezikom renesansnog pjesnika i poveo me na trg sanjajućih knjiga. Iznad nas je kružio galeb doletio iz herojskih zanosa jednog prastarog sna.  Osjetih sudbinsku pripadnost između tvog i mog genoma, očutih slijevanje naših helixa u vrtloženje nutarnjeg vretena. Pogledah u tvoje oči i vidjeh zrcaljenje plamena povijesnog čina, davno odigranu predstavu na Campo del Fiori, hrabro umiranje iz kojeg se rađalo srećozorje naših herojskih zanosa. Venera, tajanstvena milosrdnica tuge, nam je osvjetljavala put ka groblju Père Lachaise čija zemlja bridi kreativnom inteligencijom umrlih duša. Zaustavili smo se pred posljednjom posteljom Chopina, nebo je proplakalo kristalnim suzama i tonovima njegove muzike se slijevalo u ružičnjak duše. Osjetih milosrdnost sudbine i  pokopah, mrtvorođenče  iznjedreno iz skuta dugogodišnje tuge, među nježne latice prohujalog vremena.  

http://umijece-vremena.blogspot.com/