Migrenino carstvo je uistinu utočište za neobjašnjene strahove i apsurde života, bijeg u Atlantidu, u Shambalu, u svijet drevnih utopja, u svijet umijeća slikarske umjetnosti, ali "zašto se Ana ubila?" je bilo i ostalo pitanje na koje nijedan odgovor nije bio zadovoljavajući.
Apsurd njene prerane smrti me još uvijek prisiljava na razmišljanje i ja se ponekad uistinu zapitam isplatili se živjeti. To je najosnovnije pitanje i jedino stvarno filozofsko pitanje. Kada si na to pitanje odgovorim sa "da" sve drugo onda postaje misaona igra i lakoća življenja počinje već buđenjem.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja." to je početak jedne pjesme koju sam napisala u djetinjstvu.
Možda je moja sreća u tome da sam rođena u zemlji u kojoj je nebo veliko i plavo, u kojoj je horizont beskonačan. U mojoj zemlji su i noći svjetlije jer na nebu ima više zvijezda. Sjećam se Ivanjskih vatri, tepiha od kresnica i očiju neba stopljenih u osjećaj koji danas nazivam ljubav. Nemogu zaboraviti bezbrižnost i besmislenost djetinjstva i jutra u kojima se horizont širio pred mojim još snenim očima i pozivao me u avanturu života. Prisjećam se da sam tada oponašala moju malu mačkicu i kao i ona prije doručka prvo istezala mišiće i zjevala, da zjevala.
To je trentak istine, moj zamišljeni most između tijela i duše na kojem se događaju promjene, trenutak u kojem bi trebalo barem pokušati osjetiti osjećaj slobode duha i tijela, trenutak iz kojeg će sami od sebe izrastaiti duboki uzdasi i polagani dugi izdasi, opuštanje mišića između rebara i kralježnice, oslobađanje njihovih zglobova koji će glavu, laganu kao perce, ponijeti u novi dan. Oči se tada same od sebe otvaraju, a mišići lica opušteni od nočnog grčenja dozvoljavaju čeljusnom zglobu slobodne pokrete donje vilice. Ja tada zijevam i rastežući se oslobađam tijelo za svakodnevne pokrete.
Oni koji zaborave od kuda dolaze neće nikada saznati kamo idu. Ana je željela zaboraviti siromaštvo radničke četvrti u kojoj je odrasla, neznanje njenih roditelja i nepoznavanje manira dobrog odgoja. Ušavši u svijet obrazovanih, udavši se za čovjeka s manirama ona je učila salonsko ponašanje i u sebi svjesno ugušila sve porive s kojima smo rođeni. Nitko joj nije rekao da ono što se ne radi javno nije zabranjeno u trenucima opuštanja i buđenja.
Mnogi od mojih pacijenata su svjesno zaboravili od kuda su krenuli u avanturu život, teže svjetloj budućnost bez sjećanja na apsurde djetinjstva. Čini mi se da oni, zaboravljajući ljepotu djetinjeg buđenja, kao i Ana lutaju tamnom stranom života vjerujući da je sve što čine smisleno i tako nespoznavajući apsurde svog življenja nespoznavaju ni trenutke sreće.
Pričinja nam se da svi s vremenom odrastanja postajemo Sizif, jer mi se od jutra do večeri pokušavamo uzdignuti na ljestvici karijere, ali samo nekima uspijeva uistinu izdržati u onome što moraju činiti i svaki dan iznova spoznavajući apsurdnost onoga čemu teže s istim zadovoljstvom prolaziti isti put. Oni koji rade samo misaonim umom nisu uistinu Sizif, oni samo misle da su pobjednici, oni ne spoznavajući apsurde ne osjećaju zadovoljstvo u radu, nego strahove od sljedećeg dana u njima živi zao duh koji krade san potreban da bi se uistinu živjelo. Kada apsurdi iz podsvjesti bljesnu kao iskre i u snovima zasvijetle kao istine, oni se počnu bojati buđenja i nesvjesno ostaju u migreninom carstvu.

Egzistencijalni interes nas je polako pretvorio u automate koji dobro obavljaju svoj posao i poštuju etičke norme društva, copy/ pastaju već davno napisano i tako jednostavno funkcioniraju. Stvarnost postaje stvarno samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njene interpretacije. U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima poetska, intelektualna, prozaična i tako nema kraja nabrajanju. Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja.Nezainteresiranost je ravnodušnost prema stvarnosti. Ja mislim, dakle moje "ja" misli i uopće nije važno da li sam ja, u tom procesu mišljenja, stvarno zadovoljna. Moja misao ne treba dokaz, ja ga ne tražim u sebi, jer ona samu sebe dokazuje. Ako misao postaje neugoda, stvara u meni negativnu senzualnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću.
Zainteresiranost uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samom sobom. Moje misli postaju pozitivna senzualna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego poezija. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku i estetiku.Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo.
Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost mojih kreativnih mogućnosti. Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Ja nosim, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima.
 
Stvarnost je u nama i kada to shvatimo, shvatit ćemo i nju. I mi ne možemo drugačije, naš mozak jednostavno tako funkcionira. Emocionalni um nam daje mogućnost za oblikovanje slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, realnost našeg kognitivnog uma. Kreativnost i sloboda emocija nam omogućava distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog, a pri tome nam pomaže umreženost procesa u nama samima. Pravilno tumačenje slika koje nastaju u našoj glavi je umijeće koje nastaje sjedinjenjem naše emocionalnosti i intelektualnosti.

http://migrenino-carstvo.blogspot.com/2007_07_01_archive.html