Migrena i Fortuna tada uzburkavaju more uspomena, pozivaju na buđenje iz transa života koji tutnji izvan njih, a oni zatvoreni u svom strahu neotvaraju oči. Fortuna tiho kucka na vrata njihova sna, a oni nesposobni da čuju srcem tonu u tamu nečeg željenog, ali nepoznatog. Dok boginja sreće neprimjećena luta opustjelim srcem Migrena se uvlači u um i budi uspomene.
Odnos između osjećajnog i misaonog uma je u povijesti filozoffije i psihologije uvijek bila tema puna nedorečenog i neobjašnjivog. Poznato nam je da slika filozofije nije izrastala iz okvira srca, nego se razvijala u okvirima razuma. Počevši od dualizma, stoičke mirnoće, kritikama zdravog razuma i željom za moć filozofija i psihologija su rasle paralelno i nastojale suzbijanjem emocija, tog najstarijeg oblika ljudske spoznaje, probuditi ono razumno u čovjeku.
Moja prijateljica i pacijentica je studirajući povijest filozofije, pohađajući tečajeve iz psihologije cijeli svoj život odživjela dualizmom svog ranjenog bića. Uvjerena u istinitost pročitanog i naučenog često mi je govorila da su zanosi akademski škodljivi za razvoj intelekta, pa je skrivala svoje srce u maglovitom oblaku svojih snova i prezentirala lažno sretnu ženu u svijetu čistog razuma. Migrenino carstvo je bio azil u kojem se skrivala od kritike svoga čistog uma. Razgovarajući s njom o stanjima koja je pamtila iz vremena napada migrene, shvatila sam da je ona podnoseći bol danima živjela ono za nju nedohvatljivo u svakodnevici. Sve što je pokušala ostvariti u privatnom i poslovnom životu je na koncu završavalo bijegom u za nju poznato maglovito stanje između sna i zbilje, u stanje totalne pasivnosti tijela. Grleći san ona se budila sa zgrčenim mišićima i nepodnošljivom glavoboljom koja je blokirala sva druga osjetila.
Ana se, shrvana apsurdima svog života koje nije svjesno spoznala, ubila jedne Ivanjske noći i ja poslije njene smrti poželjeh pronaći metodu kojom bih mogla otkrivati apsurdnost nemogućnosti pronalaženja uzroka nekim oblicima migrene. Poželjeh izgraditi misaono- osjećajni most između psiho i kineziterapije, most u čijoj sredini se nalazi "zamak spasenja" u kojem životne besmislice dobivaju ruho smišljenosti, u kojem se spoznaju apsurdi i prihvaćaju kao život.
Pokušavala sam u Kafkinim tekstovima otkriti razlog zašto Joseph K. nije uspio pronaći put do zamka, u Camusovoj filozofiji spoznati što su revolti, a što apsurdi života.
Sjedinjujući znanje iz kineziologije i patologije pokreta sa filozofijom dvojice velikana, željela sam prvo u sebi samoj pobijediti čisti razum i osjetiti osjećaj apsurdnosti života, onu neutješivu nagost duše kojoj sam odgojem i obrazovanjem oduzela emocionalno ruho.
Svakodnevica je postala laboratorij u kojem sam pokušavala spoznati jednoličnost moga života i života mojih pacijenata, uspoređujući moje i njihovo ustajanje iz kreveta, odlazak na posao, vožnju tramvajima, autima, rad u biroima tvornicama, ručavanje, večeravanje i ponovno spavanje.
Monotonija ili besmislenost ponavljanja uvijek istih rituala otupljuje osjetila i guši osjećajnost, one se ugnjezde kao duhovno zlo i tako se čovjek nesvjesno počinje u svom životu osjećati strancem. Noći su tada doista bez snova i pune strahova od svakodnevice. Tako od ponedeljka do subote, buđenje, ustajanje iz kreveta i jednostavno djelovanje. Mi postajemo automati sa unaprijed programiranim djelovanjem bez samoosjećajnosti, a onda, svjesni da je nedelja neradni dan, oslobođeni pritiska obaveznog ustajanja mi opušteni ulazimo u noć punu snova iz koje se mnogi više ne žele probuditi, nego nesvjesno grče mišiće kao da zagrlajem žele zadržati ono buđenjem nedohvatno i nedostupno.
Meni se pričinja kao da oni u toj noći oslobođeni od utvara svakodnevice svjesno ulazeći u neradnu nedelju, nesvjesno ulaze i u migrenino carstvo hrleći ka "zamku spasenja" u kojem spava podsvijest puna neostvarenih želja. Pitaju se nesretni što li se to krije u očima tuđim, u srcima tuđim u dušama tuđim što je nevidljivo očima njinim, srcima njinim, dušama njinim.
Spoznavši da psiho i kineziterapiju dijeli tek ime pokušala sam uz terapiju pokretom uvesti pacijente u svijet njihovih misaonih slika o tijelu, pokretu i boli. Kada su mi opisivali te slike često su se prisjećali i snova iz kojih su se budili sa glavoboljom i onda se vraćali u njih ostajući cijelu nedelju u krevetu. Snovi su obično bili puni neke daleke svjetlosti kojoj su hrlili, ali ih je u tome priječila neka neman koja im je krala pola lica, onaj netko nevidljiv očima, taj tajnoviti stranac koji nas uvodi u snove iz kojih se više ne želimo probuditi.
Migrena je oblik glavobolje koja već u svom imenu naznačava da je bol izražena samo u jednoj polovici glave. Napetost mišića je kod mojih pacijenata isto tako puno jača na onoj strani vrata i ramenog pojasa na kojoj se javlja glavobolja.
Kada upitam pacijente tko ili što se krije u svjetlećoj kugli kojoj teže obično neznaju na to pitanje odgovoriti, ali pri samoj pomisli na to svijetlo njihovi mišići se opuštaju.
Još uvijek tražim način kojim ću uspjeti djelovati na pacijente da si jednog jutra ustajući iz kreveta, umjesto razmišljanjima o obavezama koje ih tog dana očekuju, postave Camusovo pitanje:
"Zašto ja živim ovako?"
i da onda na to pitanje iskreno odgovore i da spoznaju svoje slabosti, da sebi samima priznaju da to što žive nije pravi život.
"Kada čista mehanika života postane vidljiva, onda treba naučiti ući u dubinu procesa i spoznati njegovu bit. Svakodnevica nesmije ostati ispred zida naše osjećajnosti, jer onda se život uistinu pretvara u tekuću traku naših navika i mi postajemo automati koji se pokreću bez svjesne spoznaje." pomislih jednoga dana dok se u mojoj glavi vrtio film proteklih dana.
To je uistinu ono što je Camus pisao.
"Zar i moji dani nisu slični? Ja isto ne ulazim u dubinu procesa nego jednostavno ustajem iz kreveta, tuširam se, radim, jedem i spavam. U čemu je razlika između mene i mojih pacijenata?" pitala sam se svjesna da svakome od nas prijeti opasnost od bijega u migrenino carstvo.
Nastavit će se:
http://migrenino-carstvo.blogspot.com/2007_07_01_archive.html
bglavac
irida
edin.kecanovic
