Iz knjige 'Sai Baba govori o svijetu i Bogu':
 
Don Alfonso bio je dobar vladar. On se ljubazno brinuo za svoje podanike, bio je dobar prijatelj svima, ženi je bio brižan suprug, a djeci nježan otac, kojega nisu samo obožavali nego i od srca voljeli.
Ali Don Alfonso imao je dvije zabrinjavajuće greške: volio je lov i volio je jesti meso divljači. On je bio un pasionado de la caza, čovjek obuzet lovačkom strašću. Kada god je mogao i gdje god je mogao on bi odlazio u lov te pucao i pucao. Pritom je njegova strast njime ovladala u tolikoj mjeri da je bio sposoban danima se jaditi ako bi na primjer promašio zeca, ili ako mu ne bi uspjelo ubiti stotinu (!) zečeva, nego samo (!) devedeset i devet. Don Alfonso je na lov  gledao kao na sport u tolikoj mjeri da uopće više nije shvaćao što radi. On nije shvaćao da uništava život, da pričinja bol, da razara porodične veze.
 Žena Don Alfonsa, Dona Margerita, nije bila mnogo mudrija. Voljela je lov kao čudesan društveni doživljaj, koji stvara divnu prigodu da se sretnu stari znanci i prijatelji. Na činjenicu
da su zbog te 'divne prigode' desetine životinja morale dati svoj život, da su bile gonjene, ranjavane i ubijane, uopće nije niti pomišljala.
 
Životinje pate isto kao i ljudi. Životinje imaju nježne duše kao osjetljivi ljudi.
Znanosti je poznato da zečica osjeća i trpi ako netko ubije njezine mlade, svejedno koliko se to daleko od nje događalo. Koliko li tek trpi ako za hajke netko od njezine djece biva ranjeno ili čak ubijeno u njezinoj prisutnosti !
 I povezanost između srne i laneta tijekom tri godine vrlo je jaka.
 Odnosi među divljim svinjama su kao u porodici. Životinje se međusobno točno poznaju, imaju svoja prijateljstva i izmjenjuju osjećaje. Gubitak jedne životinje može dugo boljeti cijeli čopor.
 Ista je stvar i kod grabežljivih životinja. Vuk-predvodnik dugo tuguje izgubi li svoju vučicu. Ali žali se i za svakim od drugih članova čopora.
 Lavica može mjesecima tugovati za svojim mladim.
 
Zato onaj tko bez nužnoga razloga – kao što su samoobrana ili glad – ubija životinje, skuplja sebi negativnu karmu, koja bilo kada dolazi do izražaja.
 Tako je i za vladara i njegovu ženu došlo vrijeme kada su se morali suočiti s posljedicama svoga ponašanja.
Oni su imali tri sina, a dvojica od njih bila su im posebno bliska.
Upravo kada su oni završili služenje vojnog roka i postali časnicima, Don Alfonsovu zemlju napao je njihov susjed. Tom susjednom državom upravljao je zao vladar. No ipak bi se diplomatskim putem moglo dosta postići da su se Don Alfonso i njegovi saveznici više brinuli o dharmi, o ispravnosti. Ali odveć su brojni bili oni koji su željeli rat, jer su rat – kao i lov – smatrali posve prirodnim (!) sredstvom za rješavanje problema !
Dva od tri vladareva sina, a bili su to njegovi sinovi miljenici, pozdravili su rat kao ispravnu, važnu i korisnu stvar – njihov im je otac na žalost bio lošim primjerom – i oni u ratu poginuše.
Karma koju je vladar stvorio ubijanjem životinja, sazrila je i učinila da njegova dva sina umru mladi, što je vladara i njegovu ženu pogodilo duboko u srce.
 Vladar je živio još dugo nakon gubitka sinova i kraljevstva, koje je izgubio u istom ratu.
S mnogih strana uvijek mu je iznova bilo ukazivano na to da je lov, a posebno strastven lov, velika greška. Ali vladar je sva takva mišljenja i upozorenja uvijek odbacivao, nazivajući ih "lupetanjima slabića".
Izgubio je dva sina i kraljevstvo – a što bi značio taj gubitak uspoređen sa spoznajom da se čovjek treba vježbati u ahimsi, nenasilju, i da mora imati poštovanja prema svim živim bićima? Ništa ! 
Ali i životinje su duše, ni za njih nije ništa manje bolno kada ih se progoni i ubija članove njihovih porodica. To međutim postaje strašnim ako se iz gubitka ništa ne nauči, ako se, kao u slučaju Don Alfonsa, život više ili manje završi na način kako je i započeo.
 
Isto vrijedi i za ishranu. Tko cijeloga života jede meso, ništa nije shvatio, te će u ovom ili u nekom od slijedećih života mukotrpno umrijeti.