Što je tvar iz koje su satkani naši snovi, a što tvar mojih ili vaših misli? Vječni ples superstruna, najsitnijih postojećih čestica, čije gibanje stvara najsuptilinije tonove univerzuma i tonove koji proizlaze iz nas samih. Ta nečujna, ušima nespoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, to su naše misli, naše napisano štivo, naši nickovi.

Što li se krije iza nicka koji nemožemo osjetiti kroz njegove misli, kroz njegovo štivo, nego ga samo naslućujemo kroz njegove komentare. Zaboravimo te anonimne nickove, Marijasara, NeDa, Kondor.....ima ih još, ali nabrajanje ne vodi nićemu, jer oni komentiraju malo pozitivno, a malo negativno, pišu kako vjetar u ovom virtualnom svijetu leprša.Iznenada slete u ovaj svijet, malo pobrkaju lončiće i odlete u svoje živote ili se vrate nekim svojim drugim identitetima.

 

 

Naučimo slušati sebe same, suptilnu melodiju koja proizlazi iz treptaja naših superstruna, darujmo joj tonove neke nama drage melodije, stvorimo u našim glavama misaone slike naših misli. Tada će u mikroskopskoj panorami univerzuma s kojim smo se svojim rođenjem isprepleli, naše misli postati za nas i vidljive. Vidjet ćemo svoje srce ogrnuto ljepotom osjećaja i sigurnošću postojanja.

Pokušajmo Mozartovom romancom ta nekada skrivena prostranstva svog misaono- osjetilno- osjećajnog univeruma danas oblikovati u to čudesno srce svog postojanja.

 

Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti.

Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.
Što je svakodnevica, pitanje koje je još uvijek nije pronašlo definitivan odgovor, je istovremeno i pitanje:

Šta je smisao života?

 

Svatko od nas mora znati sam sebi odgovoriti na to pitanje. Razmišljanje o životu i osjećanje sebe samoga postaje zadovoljstvo koje svakodnevicu pretvara u poeziju postojanja.

 

 

Na temeljima drevne indijske mudrosti mnogi uče osmisliti dan u kojem se bude. Sjedinjujući u sebi misli drevnih indijskih mudraca i slijedeći europsku filozofsku tradiciju, uranjajući u novonastajuće  znanstvene istine, mi doista možemo naučiti samostalno misliti, misli pretvarati u osjećaje i tako nadograđivati spoznaje i život pretvarati u ljepotu punu istinskih vrijednosti. Znati oživjeti misao u sebi, znati je pretvoriti u osjećaj koji ćemo pamtiti, je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje, osvojeno vrijeme, stvarno vrijeme, a ne stalno trčanje za njim.

"Mens sana in corpore sano"

 

 

Zdrav duh u zdravom tijelu, izreka starorimskog satiričara Juvenala nije izrečena u vezi sa sportom, kako se danas krivo upotrebljava, nego je pisac pozivao na zdravo razmišljanje ismijavajući molitve upućene bogovima. Juvenal završava jednu od svojih satira s opomenom koja se danas ne citira doslovno.

 

 

"Najviše što možemo moliti Bogove je da nam podare zdrav duh u zdravom tijelu."

Kao što Juvenal nije rekao da je dovoljno samo zdravo tijelo za zdravorazumno djelovanje tako se danas i poziv na bavljenje sportom općenito krivo tumači. Baviti se sportom pod svaku cijenu, ne znači obavezno činiti dobro svome tijelu i svome umu.

,

Pokret je osnova svakog oblika sporta, on u sportu prelazi okvire svakodnevnog kretanja i iziskiva njegovo umijeće. Umijeće pokreta je poticaj pravilnom razmišljanju i usklađivanju tjelesnih djelovanja i duševnih stanja.

Mjerljivo je i dokazljivo da akcioni nivo naših misaonih mogućnosti pokretom raste, a mirovanjem opada. Poznato je da se kretanjem pojačava cirkulacija krvi u cijelom tijelu, pa time i u mozgu.

 

Najvažniji čimbenik za poboljšanje cirkulacije u mozgu je naša misaona energija.

Svjesnim sudjelovanjem u pokretima pojačavamo cirkulaciju krvi u tijelu i udvostručavamo njen protok u mozgu. Baveći se nekim sportom mi to ostvarujemo, ali sport je samo dio našeg takozvanog slobodnog vremena.

Pokreti koje nesvjesno izvodimo u svakodnevnom životu su mnogobrojniji i upravo oni bi trebali postati izvorom održanja naše životne energije.
Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom.

To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja.

 

Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena informacija koja u konačnici omogućava naš uspravan stav i svakodnevne pokrete.

Posjedovanjem vanjskih osjetila i iz njih proizašlim osjetima imamo spoznaju o njima. Svjesno i nesvjesno se služimo njima pa o njima možemo i razgovarati.
Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u podsvjesno, kao biser u neotvorenoj školjci ljudske svjesne spoznaje.

Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Stoljećima skrivano blago u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom.

 

 

 

Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu.

Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela.

Propriocepcija je svojstvo bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.

Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj propriocepcije.

Propriocepcija je uvijek povezana s osjećajem za pokret, kinestezijom. Kinestezija je urođeno svojstvo spoznavanja svog pokreta i svog postojanja njime. Samo tanana granica dijeli propriocepciju od kinestetske svijesti. Poboljšavajući jedno, usavršavamo drugo.

Svjesno izvodeći vježbe koje od nas traže da zadržimo točku sile teže iznad baze oslonca, pridonijet će poboljšanju naše proprio- kinestetske svijesti.

 

 

Zahvaljujući posjedovanju proprio- kinestetske svijesti mi osjećamo u kojem se položaju nalaze naši zglobovi, osjećamo napetost i opuštenost mišića, a zahvaljujući ritmu protoka kinetičke energije osjećamo i četvrtu dimenziju pokreta, njegov početak, trajanje i kraj i na koncu spoznajemo sebe u tijelu koje se kreće u svijetu u kojem živimo.

Pokušajmo sada u ovom treptaju oka, svome tijelu izjaviti ljubav, osjetiti svoje tijelo i slijedeći tonove Mozartove romance čuti, vidjeti, omirisati, kušati i dotaknuti  svoje istinsko postojanje u životu.