Ovo je tema o kojoj ću kratko govoriti i to s aspekta njihova utjecaja na neke moje odluke, promjenu nekih mojih gledišta, o ovisnosti o nekim medijima i mome izlječenju.

Sjećam se svoga odrastanja u jednom malom mjestu u Bosni. Od rata nas je dijelilo nešto više od petnaest godina. U selu smo imali električnu rasvjetu, neki su imali radio prijemnik, a televizor, onaj crno-bijeli, jedan u cijelom mjestu. Krenule su prve američke serije. Svi smo se najavili kod domaćina koji nas je otvorena srca primao. Kao u kinu zauzeli smo mjesta i strepili što će se sve našim junacima dogoditi. Svatko je sa sobom nešto donio za ugođaj. Prije i poslije gledanja televizijske serije razgovor, smijeh, a ponekad se i kratko zapjevalo. Tada ni slutili nismo čemu smo se to priklonili i kako smo u neznanju postali ovisnici i žrtve, jer ukoliko se nešto nije čulo na televiziji nije se dogodilo i nije bilo istinito. Bože, koja nam se zabluda dogodila. Bilo je u tom dugom razdoblju i korisnih sadržaja i mnogo toga što smo u životu mogli praktično primijeniti, ali i iznimno mnogo onoga što nas je kasnije stajalo gubitaka – od materijalnih dobara do života i psihičkog zdravlja. Već su šezdesetih godina prošloga stoljeća napredni pojedinci ukazivali na sve zlo koje mediji mogu prouzročiti, ukazujući na njihovu moć manipuliranja. Na žalost, kraj prošloga stoljeća i milenija nas je na najgori način uvjerio. Vjerovalo se natpisima u novinama koji su navodili na vjersku mržnju, vjerovalo se režiranim/montiranim prilozima, adrenalin uzavrele strasti, obojen mržnjom bio je na n-toj potenciji, na uzvik se krenulo, palilo se, rušilo se, silovalo, zlostavljalo, ubijalo – Bože blagi, što se sve nije dogodilo. Niko me i nikada u ovom životu neće moći uvjeriti da se rat na ovim prostorima nije mogao izbjeći, kao i da se ne mogu izbjeći ratni pohodi bilo gdje na kugli zemaljskoj. Ovim činom ostala sam bez svog rodnog ognjišta u centralnoj Bosni koja se sada zove Republikom Srpskom. Kada dođem na ognjište muževih predaka poprijeko me gledaju, što ja imam tamo tražiti, nisam tamo bila kada se ona stvarala. U Hrvatskoj prozvaše me srpkinjom prvog reda, neprijateljem broj jedan da još ni danas ne smijem javno spomenuti koje sam vjeroispovijesti. Srbi su mi još i prije rođenja oduzeli pravo da se tako zovem te rođenjem postadoh pravoslavka, bosanska poturica od Osmanlijskog carstva. Tko sam ja? – pitam uvažene znanstvenike i cijenjene filozofe novinare. Na čijem pragu balkanske vjetrometine kap ljubavi trebam tražiti? Nitko od vas nije me istinski i s ljubavlju prihvatio i svojim natpisima o zajedničkom suživotu zaštitio. Svojim natpisima stvorili ste društveni milje u kojem sam bila građanin drugog reda. Osjećala sam se izigranom prevarenom i razočaranom vašim neprihvaćanjem.  Kojemu dijelu svoga postojanja sam trebala reći da ga ne volim? Korijenima za koje ne znam niti otkuda potiču, ognjištu na kojem sam svijet ugledala ili domu u kojem sam rodila svoje potomstvo? Živjela sam i živim u uvjerenju da sve to podjednako volim. Ne znam kako ni zašto, ali to je tako. O ovoj temi, uvaženi novinari, malo se pričalo u vašim emisijama. Svrstana sam u nekakvu kolonu, a da nisam znala niti šta ona znači. I zbog toga sam se osjećala tužnom, izdanom i potlačenom. No uvjerena sam kako nisam bila sama. Svaki čovjek je zbunjen u bilo kakvim razmiricama. Vjerovala sam da je osnovna uloga medija poticaj društva ka prosperitetu i smirivanju bilo kakve situacije koja bi mogla dovesti do nemira i rata. Na žalost mnogih ne zaštićenih građana u vrijeme ratnih previranja to se nije poštivalo sa vaše strane. Danas gledam pozorno vašu ulogu u društvu. Očekujem od vas mnogo više pozitivnih priloga nego što je to bilo do sada. Tu prije svega mislim na uspjeh u privredi i odmicanje od svakodnevne politike koja kotira na negativan način. Ima mnogo uspješnih ljudi kojima treba osigurati medijski prostor. Ovdje bih navela jedan primjer umirovljenice sa Škurinja u Rijeci koja, kad plati režije pošteno preživljava mjesec dana sa tristo kn. Svaki građanin može doprinijeti svom društvu svojim poštenim pristupom, a vi u svojim emisijama naglašavate nepoštenje više nego poštenje. Ono što vidim u informativnim emisijama u zadnje vrijeme je, da sve više ispravno izvršavate svoju dužnost. Ta me objektivnost kao građanina izuzetno veseli.

Prošlo je opet mnogo godina, u ratu rođena djeca su punoljetna, rade sudovi – sude za zločine. Nalogodavce rata i huškače nitko niti ne spominje, a tu mislim na novinare čiji su prilozi u trenu odnijeli nekoliko kuća i veliki broj života, kao i pojedince iz akademija znanosti kojima se vjerovalo, a koji su nas potakli da se borimo za „pravu stvar“. Rat nikada nija prava stvar. Bože, nije moje da prozivam, ali te zazivam da se na njih primjene tvoji zakoni. Rado bih za njih molila: Bože, oprosti im ne znaju što čine! O, itekako su znali što čine.

Činilo mi se tada, dok sam preživljavala svoju tužnu agoniju bola i straha, da je bolje da se ništa od toga ne vidi pa nas kao obitelj neće niti opteretiti – tako sam razmišljala. Po ovom sam obrascu i prije živjela – gledala sam, a nisam htjela vidjeti ili sam samu sebe uvjerila da ništa ne vidim, jer ako ne vidim i ne znam – sigurnija sam. Zbunjena sam: nisam htjela vidjeti, a ipak sam vidjela. Stani Anđo! Tko je to gledao umjesto tebe? Moja svijest ili svekolika svijest. Gdje sam ovo pokupila? Slušajući radio, gledajući televiziju, čitajući novine, surfajući po internetu? Ili su se otvorile stranice kolektivnog iskustva po kojem je najbolje biti daleko od rizičnih situacija, pa bilo to samo u mislima? Razmišljam dalje: ukoliko se odmaknem i mislim da ništa ne vidim, hoću li i ja u jednom trenutku biti prozvana da krenem na put za koji sam, baš kao i brojni logoraši, mislila da sam na ovaj način izbjegla? Bila je to iluzorna varka. Hrabro sam se okrenula k sebi – pogledala sam u svoju prošlost, propitala svoje i tuđe  ponašanje u prošlosti i sadašnjosti, odgovorno sam pogledala informacije koje su mi dolazile iz okoline i utvrdila da su me te informacije držale u stanju zarobljenosti u stvarnosti koja je iskonstruirana i u kojoj sam ja samo objekt. Suočena s realnim stanjem otkrivam da su informacije koje imam takve da me i sama pomisao da o njima razmišljam obavija ledenim strahom. Znači, ako o njima ne mogu razmišljati, kako uopće mogu o njima pisati ili ih nekome na drugi način govoriti? Ali ipak – razmišljanja su tu. Jedini je ispravan postupak osloboditi se straha i  otvorenim očima gledati svijet oko sebe. Poduzimati radnje i korake na način kako nas bude vodilo naše unutarnje vodstvo, jer to je put koji nam je i Gospodin odredio. Što bude veći broj onih koji se na ovaj način budu ponašali, smanjit će se broj žrtava strahova koje planski izazivaju, koji se oblikuju kroz medije.