MAX SCHELER

 

　

　

　

　

Nesumnjivo vazi teza Karla Marxa

Da se ideje koje nemaju iz sebe

Nikakvih interesa I strasti- a to znaci

Moci koji poticu iz covjekove vitalne

I nagonske sfere obicavaju neminovno

"blamirati" u svjetskoj povijesti.

 

　

Max Scheler

 

　

　

　

　

　

　

Max Scheler je vjerojatno jedan od najvecih njemackih filozofa 20 stoljeca. Do njega stoje jos mozda Martin Buber, Husserl, Heidegger. Roden je 1874 godine a umro je 1928 godine neposredno nakon objavljivanja svoje knjige Polozaj covjeka u Kosmosu. Dugo vremena je smatran najdarovitijim a po problematici jednim od najistaknutijih filozofskih osobnosti 20 stoljeca. Danas pak u filozofiji mi ga drzimo "klasikom". Njegov filozofski zivot I njegov javni zivot u Njemackoj bio je pun skandala. Po tome autor ovih redaka ima neke zajednicke crte koje dijeli sa Schelerom jer je naime I u mome slucaju moj zivot bio a I dan danas jeste pun skandala ali se ja u njima dobro osjecam. Medu svojim prijateljima Scheler je bio poznat po tome sto je u malom dzepu svoje kosulje svagda nosio jedan mali notes u kojem bi zapisivao svoje misli kako bi mu vec pale na pamet. Takvih lijepih misli kod Schelera ima jako puno I vjerojatno su mnoge od njih nastale dok je obavljao svoje svakodnevne poslove ili pak u kafani. Njegovo ime je moralo biti zbog njegovog jevrejskog porijekla presucivano za vrijeme vladavine hitlerizma pa on tek danas dolazi ponovno do svoga pravog kulturnopovijesnog I filozofskog znacenja. Tim vise sto Schelerova filozofija u bitnome predstavlja antitezu europskom nihilizmu I antifilozofijskom pozitivizmu isto kao I misticizmu I opskurantizmu koji je cvjetao u Njemackoj u prvim dekadama stoljeca. Jedna takva "samovoljna" filozofija spram koje Scheler ima sto reci I za koju priznaje da "nije bez dubine" jeste filozofije Ludwiga Klagesa. Klages je prije svega bio onaj koji je u Njemackoj filozofski zasnovao panromanticki nacin misljenja o biti covjeka kojeg je bilo moguce sresti I kod drugih njemackih filozofa I istrazivaca najrazlicitijih znanosti kao npr kod Frobeniusa, Junga, Lessinga a onda u stanovitom smislu I kod Spenglera. Osobina ovog shvacanja sastoji se iz dvije tocke: duh se uzima kao izvoran I izjednacen je sa inteligencijom I sposobnoscu izbora. Klages ne prihvaca da ljudski duh predstavlja takoder zrenje ideja I bivstvenosti na osnovu razvoja. Na taj nacin duh koji je lisen svoga pravoga bivstva postaje kod Klagesa potpuno bezvrijednim. On se prema Klagesu nalazi sa svim dusevnim zivotom u prostoru jednostavnog automatskog ispoljavanja, u stanju borbe a ne u odnosu uzajamne dopune. U tom stanju borbe pojavljuje se duh kao princip koji sve dublje razara sam zivot I dusu u toku ljudske povijesti tako da se konacno ljudska povijest pojavljuje kao dekadentna, kao postepena pojava oboljenja zivota koji se ispoljava u covjeku. Ova neprijateljska suprotnost izmedu zivota I duha ispoljava se vec u cinjenici da duhu kao takvom pripada "snaga I moc" kojom moze izvesti to "unistavanje" zivota I duse. A stanje prekomjernog umovanja ne moze se pripisati na teret duha nego se jedino moze svesti na dozivljaje koje Scheler naziva "nadsublimacijom" a to ce reci diskurzivnom intelektualnom djelatnosti. Takav pokret za romantickim bijegom u neko stanje nalazimo u dionizijskom pokretu u Grckoj, u helenskoj dogmatici, u njemackoj romantici. Dakle cini se da Klages nije dovoljno uvazio da takve povijesne slike pocivaju na jednoj ceznji za "mladoscu I primitivnoscu" I jednom pretjeranom intelektualiziranju koje ne stoji u suglasnosti sa povijesnom zbiljom. Klages ne vidi da svugdje tamo gdje je dionizijski oblik ljudskog opstanka izvoran oslobodenje nagona isto tako se izvodi od strane duha kao iracionalna nagonska askeza. Klages smatra da je jedna od posljedica razorne moci duha zamasno razaranje djelatnosti vitalne duse previdajuci to da ono sto on zapravo naziva duhom nije nista drugo nego komplicirana tehnicka inteligencija. Tako se zapravo dogodilo da je upravo Klages koji je za sebe vjerovao da je zestoki protivnik svakog pozitivistickog shvacanja o covjeku kao homo faberu postao u svom osnovnom pogledu nekritican ucenik onog nazora kojeg je tako ostro napadao. Naspram ovoga shvacanja Scheler smatra da su "duh I zivot jedan na drugog upuceni I osnovna je zabluda ako ih dovodimo u iskonsko neprijateljstvo ili u stanje sukoba."(str.102)

Prema tome kod Schelera pozitivisticke prirodoznanstvene koncepcije filozofske antropologije bivaju kriticki otklonjene kao nedovoljne I netocne iako se dakako ne moze reci da su one time I posve nestale iz duhovnog zivota europskog kulturnog kruga. One I dalje nastavljaju da zive a darvinisticka prirodoznanstvena teorija posebno je bila ozivljena kod njegovih sljedbenika posebno u drugoj polovici 19 stoljeca. Pa iako je darvinizam kao iskljuciva biologisticka orijentacija I teorija ljudskog zivota manje- vise korigiran I reformiran u okviru suvremene filozofske antropologije on ipak zivi u razlicitim nijansama I jos uvijek ima jak uticaj na stvaranje nazora o svijetu I zivotu. Jedna od takvih darvinistickih odnosno biologistickih koncepcija je svakako I psihoanaliticka teorija pod kojim uticajem se I dan danas ostvaruje citav spektar kulturnih djela. Medutim ova biologisticka koncepcija prema kojoj svekolika kultura I civilizacija jest tek puku nadomjestak tamo gdje razum treba dopuniti instinktivnu aktivnost ljudskog bica, koje je shvaceno uglavnom kao "dvonozac", "kraljeznjak" I "sisavac", ne moze ,naravno, danas biti opravdana u jednom takvom sirovom obliku. Danas je jako vazno otvoriti takva pitanja zivota I covjeka na nacin da se doista zapitamo dali je covjek u svojoj zivotnoj I dusevnoj aktivnosti I u svakidasnjici svoje prakse voden idejom transmundanog umskog bica koji se brine o samom zivotu, kojeg ureduje I sreduje I kojeg usmjerava ili je pak voden u krajnjoj konzekvenciji jednom rigidnom reduktibilnom filozofijom u kojoj je bas on reduciran na zivotinjsko carstvo I njegove oskudne nagonske impulse ili je pak zanesen tezinom vlastite osobne odgovornosti za sudbinu svijeta I konstruktivnim ,plodonosnim I bericetnim stvaralastvom I radom u kojima trazi rijesenje svih svojih zivotnih I socijalnih problema.

Scheler je bio prvi nakon Brentana koji je istakao vaznost I znacenje emotivnog zivota covjekova I njegovu vaznost za samu spoznaju I kulturno stvaralastvo. Naspram tradicionalnog poimanje da sektorom spoznaje vlada logicko intelektualni proces fenomenoloska analiza otkriva da se I emotivnim aktima covjeka moze pripisati spoznajna funkcija. Akti ljubavi I mrznje, kao I osjecaji simpatije I antipatije, kajanja I krivnje I uopce cuvstvovanja covjekova mogu se dozivjeti takoder kao opravdani I evidentni akti kojima se otkrivaju vrijednosti svijeta I zivota odnosno mogu nositi spoznajne vrijednosti, ciljeve I norme kulturnog zivota. Podrucja filozofske etike, estetike, prava, politike moguce je bas razumjeti I protumaciti emotivnim vrijednosnim aktima kojima razum pristupa tek na sekundarnom nivou.

Na kraju nasih kratkih razmisljanja o filozofiji Maxa Schelera navedimo zajedno sa njime jednu misao Holderlina: "Tko misli o najdubljem, ljubi ono sto je najzivlje." Pitanje je dali je ova misao Holderlinova!!!

 

　

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac