MARCUSE I UKIDANJE RADA

 

 

 

 

dr.zlatan gavrilovic kovac

 

 

 

 

Meni je doista stalo do toga da se svagda naglasava  razlika izmedu onoga sto sam ja drzao i sto jos uvijek drzim marksizmom od praxis filozofije. Ja sam zbog te razlike konacno I politicki dotucen u Hrvatskoj i dospio suzanjstva ali sam tada dosao do jedne istine takoder a ta je da je moguce napustiti Komunisticku partiju iduci u lijevo. I meni je danas posebno stalo do toga da je moguce napustiti komunizam iduci u lijevo.  Jer ima jako mnogo ljudi koju su napustili Partiju iduci u desno. U Francuskoj na primjer Garaudy je tako napustio partiju iduci u desno. Ja sam medutim izasao iduci u lijevo dakle sa jednom kritickom svijescu I jednom kritickom mislju o kapitalistickom drustvu, o aktualnom realnom socijalizmu, sa jednom kritickom svijescu o socijalistickim teorijama koje su suvereno vladale nasim katedrama I katedrama citave Europe, o komunistickom pokretu I svim greskama toga pokreta koji je odgovoran za najplice vulgarizacije Marxova misljenja. Dakle doista mi je stalo do te ideje. Medutim nisam izasao sam, izasao sam takoder sa mnogim drugima pored toga sto sam guran prema izlazu kako bi to rekao Lefebvre. I tako sam I ja prosao da  sam optuzivan da sam izdajnik, bandit, divljak,otpadnik, onaj koji vise nije raspoloziv, kauboj, ciganin I vjerojatno su svi ovi epiteti trebali javnosti staviti do znanja da je rijec o opasnom covjeku kojeg se treba klonuti. Praxis filozofi bili su unekoliko u mome slucaju predvodnici u takvim etiketiranjima I u zbunjivanju javnosti. Ima dakako mnogo elemenata u kojima se ja nisam sa njima slagao, jako mnogo. Medutim s obzirom na neke moje radove koje tretiraju problem rada u Marxovoj filozofiji valja takoder reci da je I na tom pitanju bilo jako mnogo sukobljavanja. Jer ja sam smatrao da praxis filozofija ima u vidu filozofiju Marcusea na primjer a da prethodno nije izvrsila jedno detaljno ispitivanje te tematike kod Marxa. Znaci ja sam praxis filozofima zamjerao nedosljednost  s obzirom na Marxa ali I principijelni revizionizam s obzirom da je bilo rijeci o fundamentalnim revizijama Marxa koje su stetile cijeloj  genuinoj socijalistickoj teoriji.I konacno, ja sam se sukobio sa praxisom u pogledu njihova napustanja historijskoga materijalizma jer je konacno to napustanje istovremeno bilo i napustanje same filozofije u cjelini. Na zalost mnogi su kod nas slijedili praxis filozofe u tome napustanju i danas vidimo krajnje domete tog napustanja i kako se ovo plitko misljenje nasukalo na velikom prudu nacionalistickih ideja

 Kod Marcusea a prema njegovom radu kojeg je on objavio u Americi 1954 godine pod naslovom Reason and Revolution centralni problem je takozvano pitanje ozbiljenja slobode I uma koje preko univerzalnog negativnog misljenja dovodi do opce revolucije koja ima na umu totalni preobrazaj drustva. I on smatra da su za tu opcu revoluciju potrebni materijalni uvjeti. Ovaj totalni totalitarni karakter revolucije nuzan je zbog totalitarnog karaktera kapitalistickih odnosa proizvodnje. A proleterijet je negacija ne samo izvjesnih posebnih ljudskih mogucnosti nego covjeka kao takvog. Sve osobite znacajke po kojima se ljudi razlikuju gube svoju vaznost.Vlasnistvo, kultura, religija, narodnost, sve stvari kojima bi se jedan covjek mogao razlikovati od drugog. Dakle mi vidimo sada kako je Marcuse zamislio tu komunisticku revoluciju pa onda nije cudno da je svoju knjigu posvetio Heideggeru jer je poznato da je ovaj bio I ostao dosljedni sljedbenik nacionalsocijalisticke Partije do njena sloma 45. I na jednom mjestu u toj knjizi koja se bavi pitanjima ukidanjima rada a nosi isti podnaslov Macuse citira Marxa: “Komunisticka revolucija upravljena je protiv prethodnog nacina djelatnosti, ukidanja rada.” Da se dakako iz obilja Marxovih radova  a oni cine sveukupno negdje oko 60 do 70 tomova moze izdojiti jedan ovakav citat svima je  posve jasno. I on upucuje na njemacku etimologiju Aufhebung u smislu da se neki sadrzaj vraca svome istinskom obliku. Odatle Marcuse  zamislja drustvo koje daje svakome ne prema njegovom radu vec prema njegovim potrebama iako je kod Marxa  receno: svakome prema radu svakome prema potrebama. Tako je prema Marcuseu ideju uma nadomjestila ideja srece a ta ideja srece ukorijenjena je u zahtijevu za takvim drustvenim poretkom koji bi ukinuo klasno ustrojstvo drustva. Tako je sreca, koja izvorno nije Marcuseova izmisljotina ,pobijedila nad tradicionalnom kulturom a zahtijev da slobodni pojedinac postigne svoje zadovoljenje vojevao je protiv citavog sistema tradicionalne kulture. Iste ili slicne ideje u Jugoslaviji imao je na primjer Kardelj koji je unekoliko bio I formulatorom socijalistickog samoupravljanja u Jugoslaviji. Ova ideja slobodnog I opceg ozbiljenja pojedinacne srece oznacavala je jedan afirmativni materijalizam to jest afirmaciju materijalnog covjekovog zadovoljenja. Iste I slicne ideje imao je I Lenon 68,  nadalje  Che Gevara kao I mnogi mladi ljudi iz tog perioda 68 I doba rata u Vijetnamu. Medutim ja sam osobno bio na posve drugacijim teoretskim I filozofskim polazistima kada je rijec o pitanjima rada I Marxovoj ideji radnog povijesnog procesa.

U kom smislu je onda slucaj Che Gevare interesantan? Nakon pobjede Castra na Kubi Che Gevara je dobio mjesto jednog od njegovih ministara medutim je on to mjesto odbio I otisao u Boliviju da dize revoluciju. Medutim rijec je upravo u tome da je zanemario citavu poruku Marxa ili bolje receno da nije znao koliko ta centralna kategorija Marxove filozofije kao sto je to rad ima znacenje za socijalisticki preobrazaj jedne zajednice. Jer se rad javlja kao centralna tematika u okviru osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Rad je uglavnom shvacen kao tegoba, kao mucenje iz dana u dan , kao danak kojeg placamo. Kroz rad na poseban nacin pruzamo svjedocanstvo o nasoj konacnosti, o bijedi I velicini naseg postojanja. U radu osjecamo tvrdocu, teret I muku naseg zivota, ali I srecu postignuca. Rad je izvor iskustava koja tiste I usrecuju. To je dakako posve cudnovat odnos. Ljudska sreca izrasta svagda na  osnovici patnje, ona nikada nije blazeni zivot lisen patnje. Ona biva prozeta znanjem o svojoj krkosti I o svojoj nepostojanoj prirodi. Dakle nasa sreca ima boje zalosti I u nasoj zalosti svijetli zvijezda u noci. Istina jeste da je ovdje rijec o jednoj ambivalenciji ali ona objasnjava da su mnoge nase suprotnosti uzajamno povezane I da ne mogu postojati jedna bez druge. To naravno vrijedi I za rad kao osnovni fenomen naseg postojanja. Rad je istodobno I blagodat I prokletstvo, tegoba I sreca postignuca, istodobno I ropstvo I gospodstvo. U ljudskom radu izrazava se nasa potcinjenost nuznosti ali takoder I nasa titanska moc da se ide daleko preko svojih potreba, da se izgradi ogroman svijet ucinaka koji moze predstavljati  jedan dokument konacne ljudske slobode. Jer mi smo osudeni da svoj kruh  jedemo u licu znoja svoga . I u Bibliji stoji:” U licu znoja svoga svoj kruh ces jesti dokle se u zemlju ne vratis, ta iz zemlje uzet si bio, prah si, u prah ces se I vratiti.”(3, 19-20). Ako smo osudeni na to da obradujemo njivu koja prije donese korov nego klasje onda mi radom stvaramo ne smo ono sto je nuzno za zivot nego to istovremeno postaje stvar naseg ponosa. Sve mogucnosti zemaljske dobrobiti ili bijede zavise od rada, od djelatnosti, od prinosa rada, od podjele rada I plodova rada, od ekonomskog sklopa drustva , od tehnologije koja dominira prednjim planom ljudskog svijeta na nacin da danas moramo postaviti pitanje o smislu rada koje postaje nesumnjivo pitanje odluke o smislu postojanje uopce itd. Rad je proizvodenje, izrada necega sto nije nama dato neposredno od prirode, radom mi mijenjamo prirodu I po tom mijenjanju mi  se razlikujemo od zivotinja kao I od bogova. Tako mi ispoljavamo zivot. Samo covjek mijenja prirodu. Isto tako covjek radom stoji u nevoljama ali on se od biljke I zivotinje razlikuje po tome sto zna o toj nevolji I izricito se odnosi prema njoj. I ta otvorenost covjeka prema nevoljama je aktivna da tako kazem , ona nije konteplativna. U nasoj prirodnoj egzistenciji mi smo takoreci prirodom obuzeti, prozeti I odredeni. Ali ta obuzetost nije bez napona jer mi vise ne zivimo u mitskom raju gdje ne postoje brige I nevolje I gdje je hrana prisutna u izobilju. Priroda je u nama u formama gladi I neutoljenoj potrebi. I upravo ljudska oskudica, a ja ovdje sada govorim Sartreovim jezikom, pokazuje u nama moc prirode I ona je takoder jedan temeljni nacin razumijevanja kako nam priroda moze takoder uskratiti. Pri tome upotrebljavamo jednu predstavu koja se izricito podrazumijeva kada mislimo o radu a to je predstava o iskonskoj divljini. Divljina ne treba da znaci kaos, nepravilnost ili zbrku nego se pod ovim pojmom podrazumijeva prirodna sirova vegetacija. Povijest covjeka I nije nista drugo do pobjede I porazi u borbi sa divljinom. Dakle mi kada govorimo o povijesti govorimo zapravo o praksi rada kao znanstvenoj povijesti I to je sva istina naseg uvoda u kriptofilozofijsko misljenje. A iz ovih pitanja slijede onda naravno pitanja tehnike, tehnologije, industrije, pitanja odnosa vladavine koja onda ostaju filozofskopoliticki podstrek za kriticka promisljanja. Isto tako iz ovih pitanja izvire I pitanje erosa koje je kod Marcusea shvaceno u smislu oslobodenog erosa, oslobodenog libida itd. Medutim meni je jako stalo do toga da pitanje erosa promatramo kao pitanje zivota covjeka, kao nacina egzistencije covjeka u rodu, kao poklon zivota koji ne biva dodjeljen svakom – koji takoder svatko nece da uzme. Bivstvo muskarca I bivstvo zene su duboko razliciti osnovni nacini ljudskog egzistiranja ali povezani uzajamno kao nadopuna. Postojanje je po sebi razlomljeno u dvije “polovice” I ova dubinska struktura naseg zivota da smo svagda sudbinski postavljeni u muskost I zenskost I da to moramo prihvatiti, da je humana egzistencija praiskonski razlomljena u dva pola od kojih svaki ima svoj bios koji je potreban za ispunjavanje biti drugoga, da medu njima ne postoji poredak ranga nego samo ravnoteza polarne napetost. To je jako vazno danas razumjeti. Vidite, govorimo o radu ali slicne ideje nalazimo I stoljecima ranije. Na primjer Isus Nazarecanim uzima beskvasni kruh I vino I kaze: “Jedite ovaj kruh to je tijelo moje, pijte ovo vino to je krv moja.” Vidite upravo u ovoj religijskoj slici ocituje se ideja rada o kojoj sam malocas govorio. Jer da bi se doslo do toga kruha I vina ratar mora obraditi polje, pa onda to polje zasijati psenicom, pa onda kisa treba natopiti to polje kako bi niknulo zuto zrnevlje, onda ratar to mora pokositi, zrnevlje samljeti I konacno ispeci kruh. A vino napraviti u buradima za vino uzimajuci jednu tehnologiju pripremanja vina od grozda koje je prethodno na suncu zrilo u vinogradu. Dakle vi vidite koliko smo I u ovoj slici prozeti tom prirodom koja je bozanska priroda a koliko je covjek definiran radom.

 Zasto Hegel nije shvacen kao filozof rada iako citav Hegelov sistem mozemo shvatiti u izvjesnom smislu kao filozofiju rada. Zasto on nije tako shvacen treba zahvaliti tome sto su interpreti polazili uglavnom od onih Hegelovih tekstova gdje on govori o radu kao o empirijskoj temi. Zbog toga su ti interpreti na pojedinim mjestima njegova sistema trazili tematiku rada posebno u Fenomenologiji duha. No citav je Hegelov sistem u izvjesnom smislu filozofija rada. Buduci da Hegel naglasava materijalno-tehnoloske implikacije rada podjednako kao I one socijalne implikacije problema rada izbjeglo je interpretima da vide da je citavo odredenje Hegelova sistema kao poimanja, citavo odredenje znanstvenog sistema kao pravog lika istine a pojma kao elementa u kome se  ta istina, zbilja I sloboda odvijaju. I ja sam tada rekao da nema do danas  izuzev par iznimki medu koje je spadao I moj profesor Vanja Sutlic takve interpretacije Hegelove  filozofije koja bi njegov sistem izlozila kao filozofiju rada. Naravno ova interpretacija o kojoj je rijec u dobroj mjeri je vrijedala filozofsku teoriju realnog socijalizma koja je bila na  strani  rigidnog lenjinizma koji se bahato busao u prsa kao o svjetskopovijesnom misljenju koje je proniklo sve tajne zivota I smrti. Hegel govori o radu kao radu pojma ili o radu duha pri cemu je stavljen akcent na pojam odnosno duh. Medutim Hegel kao filozof I ne moze drugacije pristupiti pitanju rada. Da bi pojam mogao biti prepoznat kao rad potrebno je da se napusti filozofska pozicija. A filozofska pozicija ne napusta se tako  da se ostavlja po strani nego da se prevlada u elementu koji mora vec biti sadrzan u ovakvoj totalnoj filozofiji. Marx je to jako dobro vidio. Kod Marxa pak citava povijest nije drugo do povijest podjele rada u kojem rad nije sagledan I Marx pravi distinkciju carstva slobode I carstva nuznosti. Carstvo slobode je integralni moment totalnog procesa koji u sebi sadrzi I carstvo nuznosti ili materijalnu produkciju I svo carstvo slobode moci ce biti shvaceno u okviru totalnog I uniformnog gledanja na svijet rada. Carstvo slobode je moment kompletiranja I osmisljavanja totalnog procesa rada I ujedno izvor stalne samoeksplikacije u procesu materijalne produkcije. Medutim citavoj socijalistickoj teoriji kod Rusa ili na primjer u Jugoslaviji ovaj problem je ostao nedomisljen. I tu su se javljale moje  razlike u odnosu na praxis filozofe I u odnosu na Marcusea koji se I danas slavi kao jedan od najvecih mislilaca danasnjice.