Vesna Smiljanić- Bartl, dramska glumica, jedna od prvih studentica Dr- a Branka Gavelle, dugogodišnja članica ansambla zagrebačkog dramskog kazališta Gavella,

Anouilh- ova mala Antigona,
Lutka od slame u Kaštelanovom djelu poetičnom "Pjesak i pjena",
ciganka u Krležinoj bajci "Kraljevo",
ta čudesna samozatajna žena puna ljubavi i snage kojom opija ljude koji je okružuju je moja mama.

Sreće zlatne, srebrne sreće.......šaputala je i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala na pozornici i još uvijek šapuće te čarobne riječi, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro kada joj još skoro snena podignem telefonsku slušalicu i čujem njen veseli glas.

Moja mama danas slavi rođendan i ja sada šapućem njoj,

sreće zlatne, srebrne, sreće.............!!!!

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati........,

Ovaj Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju nazivam LJUBAV.

Jutros na granici između jučer i sutra, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke, osjećam ljubav.
Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života.
Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje moju predstavu u kojoj susrećem ljubav. U osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja.

Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije mene, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz trenutka, postadoh dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja.

Sazrijevajući u njenom dobrom snu, spoznah da je majka, ljepotica moga svjeta koji je iz nje izrastao, svijetlo koje me još uvijek obasjava. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi ona, ta čudesna svijetlost je bdijela i prela i tkala najfinije niti moga današnjeg života.
Sunce mi se smiješi sa fotografije, upijam ljepotu osmijeha one koja je bila prije mene, ljepotu mojeg djetinjstva i znam ona je za mene majka nad majkama.

U himni boginjama svjetla i plodnosti, Junone, Here, Vesne spoznajem tajnu tajne koja me je uvela u ovo čudesno carstvo bez granica. To je kristalna kugla u kojoj je jedini zakon ljubav i tu osjećam vatru začeća, sjedinjenje koje me oslobodilo od prvog grijeha i ja vidim eksploziju boja u kojima spoznajem evoluciju vremena koji živim.

Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom majke, koji još uvijek pamtim, je počeo nicati najljepši cvijet mog malog univerzuma Ljubav.

I mogu je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus moga života, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma.

Jedino majčina Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom.

Jutros šapućem hvala ti na svemu, hvala ti jer sam postala ovo što jesam, hvala ti na sreći svih proteklih godina, hvala ti jer osjetih ljubav i danas znam što je
istina o životu .

Mama sretan ti rođendan!