Pa...čini mi se da je platonov svijet previše zamrznut. Ideje ugrađene u temlje svijeta, što danas očitujemo kao egzistiranje prirodnih zakona ili spoznavanje određenih obrazaca po kojem se gradi priroda pate mi od one iste manjkavosti koja me smeta u Einsteinovom TR-u. Svijet je cjelina, balvan, kamenčina (određen u cjelini ma što god ta odredba značila) u kojoj je sadržano sve odjedanput (i prošlost i sadašnjost i budućnost). Sve zavisi u cjelini od svega ostalog. Međutim u stvarnosti sve se kreće, pa zašto ne bi, analogno, i taj svijet u cjelini? Ideja konja po kojoj mi prepoznajemo konja u takvom svijetu jednostavno ne može postojati. Jer, što je to idealni konj? Njegov predak od prije dvjesto miliona godina, teretni konj, mali konj, stari konj.........

Znači idealni platonov konj se kao pojam se jednostavno mora sagledavati u kretanju/gibanju, a samim tim gubi se i univerzalnost (ugrađnost u temelje podsvijeta) po kojima znamo da je konj konj. Uostalom Platon je bio matematičar, a Aristotiel nije (ili nije primarno). Aristotel to izbjegava na način da tako prihvaćeni platonizam stavlja kao neodvojivi dio spoznaje