Koračam tepihom sna
i čekam svitanje dana
na ovoj hridi daljine,
na obali ovoga žitnoga mora
crvenog mora koje ljubi nebo
i slavi ovaj trenutak ljepote.
Tama i svjetlo,
noć i dan sjedinjeni u
julskome suncu, u istinskom svjetlosnom zagrljaju neba.
Srpanj srpom kosi sramotu,
mjesec u kojem umiru kukolji
mjesec u kojem se rađa žitno zrno, i postaje kruh naš svagdašnji.
Kao dolutala lastavica
savijam gnijezdo u oku istine
krijem se u njedrima ljepote i
osjećam
ja sam kukolj koji je
preživio žetvu osobnosti,
podnio žigosanje,
uskrsnuo na osudama žeteoca sreće,
i sijača lažne svjetlosti,
ja kukolj u žitu
se sjedinih sa čovjekom siromahom,
osjetih zvjezdanog orla u sebi i
sada dišem
sretno u ovom čudesnom vremenu savršene i prekrasne jednote.
Kukolj sretan u ljubičastom vremenu sanja dalje svoj ljubičasti san.
bglavac
edin.kecanovic
