MAJOR GAVRILOVIĆ 70 GODINA KASNIJE
Poštovano čitateljstvo je upoznato manje više sa
stradalništvom moje malenkosti tijekom
titoističke diktature u Hrvatskoj. Međutim malo je poznato što sam
prolazio kao osoba koja je imala tu
sreću ili nesreću da ima prezime Gavrilović. To se najbolje može vidjeti
zahvaljujući vremenu ideološkoga preodgajanja u Centru za mentalno zdravlje
u Zagrebu kojim je u to vrijeme upravljao profesor medicinskoga
fakulteta doktor Muradif Kulenović. Ja se nikada nisam posebno pitao što znači
njegovo ime ili prezime jer me takve stvari nisu niti zanimale. Mene je
zanimalo kakav je tekst kojega sam upravo pročitao, da li je osoba pismena ili
nije, da li poznaje fotografiju i
grafiku ili pak ne ......ali me nikada nije zanimala porodična
geneologija mojih mladih
novinara, niti njihova prezimena, niti njihova porodična anamneza. Međutim nisu
svi ljudi isti, i postojalo je u našoj dnevnoj politici i kulturi ljudi koji
nisu ništa drugo radili nego se bavili porodičnim
geneologijama. A jedan od takvih ljudi
bio je i doktor Kulenović koji je vjerovao da je tim bavljenjem popio
svu mudrost ovoga svijeta. A zapravo je bio za podsmjeh ljudima koji su bili
urbanoga porijekla i koji su razmišljali o sasvim drugačijim stvarima. Tako
jedared na jednoj njegovoj seansi on otpočne:
'' A znate li vi onoga beogradskoga majora Gavrilovića, on je bio
veliki čovjek, je li znate one njegove
riječi: ''Naša regimenta bit će žrtvovana za čast Beograda i otadžbine. Prema
tome ne treba brinuti za svoje živote, oni više ne postoje. Za Kralja i
otadžbinu, Neka živi Kralj, Neka živi Beograd'', pa vi sigurno za te riječi znate.'' A ja se pogledam u čudu pa
pomislim pa kakvi su ovo naši psihijatri koji su hereditarno opterećeni pa misle da su im i pacijenti takvi. Jer kao
što velim veliki dio nas Srba '' prečana'' koji smo bili odgajani u urbanim
sredinama Splita i Zagreba nikakove veze sa svojim podrijetlom nismo imali,
niti smo bili opterećeni poviješću svojih
familija, niti nas je ta povijest zanimala.....nas je zanimala znanost,
balet, umjetnost, šport, glazba, mi smo kulturno disali kao što je cijela Hrvatska kultura disala ne pitajući se o naciji ili religiji. Mi smo
bili Katolici koji su išli na ponoćke ,
na korizme, koji su cijenili riječi Pape, koji su išli se ispovijedati nedeljom
u crkvu......mi dakle nismo patili od svoga porijekla ili zbog njega, niti nas
je zanimao primitivizam zaostalih sredina. Tako da sam banalije doktora
Kulenovića shvatio našim seljaklukom mada nisam znao da on može biti toliko
opasan ukoliko mu se pruže prilike i šanse da dođe do socijalne i političke
moći. Mnogo godina kasnije ja sam se
pozabavio tim majorom koji je toliko ljubomore i zavisti izazivao kod naših poluinteligenata koji su se
kitili socijalističkom frazom i marksističkim obrazovanjem da im je
svaka drugačija ideja bila primjer sumanutoga mišljenja kojega treba medicinski
tretirati. Pa sam tako na primjer saznao da je taj čovjek kao pukovnik
kraljevske armije za vrijeme invazije
Jugoslavije 41 godine dopao ropsta u koncentracionom logoru, da je
preživio rat i kasnije se vratio u
domovinu koja je bila pod kontrolom komunista. Umro je 45 godine u Beogradu i ima nekoliko verzija njegove smrti.
Prema jednoj on se vratio U Beograd ali
je obukao jedino odijelo koje je imao a to je bila uniforma kraljevske armije.
Na beogradskoj željezničkoj stanici on je susreo grupu partizana koji su ga tukli do smrti zbog
uniforme koju je nosio. Druga verzija opeta računa na to da je uhapšen od
komunističkih vlasti i da je tučen do smrti prilikom isljedivanja. Također je i
cijela familija Gavrilovića kažnjena od novih komunističkih vlasti kao što nisu
mogli primiti penziju i 10 godina kasnije.
Prema tome ovo
stajalište doktora Kulenovića bilo je samo jedno od mnogih u slijedu
komunističke politike koja je uništavala sve ono produktivno na Balkanu ukoliko
je predstavljalo opoziciju ili negaciju Titove vladavine. Na zalost i ja sam
također bio jedan od njegovih žrtava. Ali sam preživio hvala dragome Bogu!!!!!
Zlatan gavrilović Kovač