"Non scholae sed vitae discimus"-

"Ne za školu, za život učimo" jedna je od prvih sentencija koju smo naučili na satovima latinskog jezika.

Učili smo neshvaćajući, tada, da je učenje nagon koji smo naslijedili, nagon koji je našim davnim pretcima omogućio održavanje života, pomogao im da mijenjaju sebe i svijet oko sebe i da šire znanja. Znanje, koje smo zahvaljujući tom genetski nasljeđenom instinktu stekli, nas potiče da stalno učimo nešto novo, pa mi nastavljamo učiti.

Sve što u našem životu ostvarimo proizlazi iz našeg znanja o nečemu i večinu onoga što posjedujemo smo postigli znanjem. Ovo je jednostavna i suhoparna misao proizašala iz misaonog uma i napisana bez imalo osjećaja i poetičnosti. Opčenito prihvaćeno mišljenje o znanju je, znanje je konkretno, određeno formulama, zakonima i definicijama o nečemu.

Osnovno obrazovanje je obaveza svakog čovjeka, obaveza prema sebi samome i društvu u kojem živi. Bez osnovnog obrazovanja danas čovjek ne može živjeti, on nije u stanju spoznati mudrost na izvoru.

Krenuvši u školu u kojoj nam je znanje bilo nuđeno, mi smo učili misliti učeći napamet, pamteći misli i rečenice. Arhivirali smo nesvjesno to stećeno znanje u središtu za pamćenje, ponavljali naučeno i zapamćeno i tako iz godine u godinu, sve do kraja školovanja.
S diplomom u ruci smo krenuli u život i to naučeno počeli i praktično primjenjivati, a sve novo što je dolazilo u vidu informacija, putem novina, knjiga, priručnika, danas putem interneta mi usvajamo i pamtimo.

Druga polovina prošlog stoljeća je za nas nekako prošla u znaku napretka i uvijek novih dostignuća, dokaza i definicija o nečemu što je kratko vrijeme bilo novo i nepoznato, a onda dokazano i definirano jednostavno je prihvaćeno i korišteno.

Godinama nadograđujemo znanje, slijedimo nove trendove u muzici, čitamo najnovije bestselere, pratimo događanja u svjetskoj politici, uživamo u dobrobitma proizašlim iz besprijekornog rada ljudskh umova, divimo se dobitnicima Nobelove nagrade na području fizike, kemije i medicine, živeći u uvjerenju da su njihovi mozgovi genijalniji od našega.

Pišući ove retke u meni se budi emotivni um, onaj dio mene koji sam, prolagođavajući se zakonima zajednice u kojoj sam rođena, godinama pripitomljavala u sebi. Na poslu, a onda i u privatnom životu sam, poučena iskustvima svojim i tuđim, počela sakrivati suze, obuzdavati smijeh, bjes, ljutnju. Postala sam ponašanjem i manirama slična drugima, više nisam bila svoja.

Mi, generacija druge polovine prošlog stoljeća, smo se upustili u pustolovinu života vjerujući da nam je sve dostupno i jasno, a da nam znanost i tehnologija određuju put koji trebamo slijediti.

Jedno ipak nismo primjetili, pripitomljavajući emotivni um u nama, mi nismo osjetili da je umjesto Sofije, majke mudrosti nad nama zavladao Mercur, otac trgovine i počeo usmjeravati naše puteve.

To je bilo vrijeme kada je mudrost zamirala u nama jer se nije imalo o čemu mudrovati, gotove činjenice proizašle iz brojki i slova su određivali naše postojanje.

Mi, nekadašnji učenici, djeca puna čuđenja i znatiželje u sebi, smo postajali liječnici, stomatolozi, inžinjeri, arhitekti, ekonomisti, mikrobiolozi, fizičari, psihijatri, profesori književnosti, zemljopisa ili povijesti, kineziolozi i kineziterapeuti. Svojim stećenim znanjem smo počeli izgrađivati svoj život.

Svoje čuđenje, svoju znatiželju i nekadašnje zainteresiranosti smo pretvorili u profesije kojima smo počeli izgrađivati svoje egzistencije u velikom širokom svijetu.

Godine su se redale, mi smo se budili, odlazili u kupaonu, pili prvu jutarnju kavu, odlazili na posao, riješavali probleme i postavljene nam zadatke, vraćali se kući, ručavali i večeravali, gledali najnovije vijesti na TV, odlazili u teatar, kino ili otvaranje izložbi poznatih slikara, promocije novih knjiga.

Život je postajao upravo ono što smo željeli, naša novčana sigurnost nam je omogućavala da slijedimo Mercura i kupujemo stanove, automobile, odjeću i obuću, da odlazimo na putovanja.

Naš mozak je bez puno uloženog truda djelovao svojim ustaljenim ritmom, mi smo i dalji pamtili i sjećali se, nadograđivali znanje, širili obrazovanje da bi obstali u poslu kojim se bavimo. Naša tijela su funkcionirala onoliko koliko je bilo potrebno da možemo ustati iz kreveta, otići u kupaonu, popiti prvu jutarnju kavu, otići na posao.

Godinama se nismo upitali kako je moguće da to naše tijelo, bez imalo uloženog truda, jednostavno obavlja sve postavljene mu zadatke.

A onda iznenada, za mnoge neočekivano, je mudrost dobila na cijeni, filozofija uma se ponovo počela razvijati i to iz razloga jer su se i veliki svjetski umovi našli pred nerješivim zagonetkama i tajnama o nastajanju ljudske svijesti, svijesnosti i spoznaje. 

Ulazeći sve dublje u svojstva materije postajalo je jasno da je i veliki dio prirodnih zakona za nas nepoznanica. Mudrost kao da je ponovo ušla u modu i ona danas dotiće naše misli i naša osjetila. Tako tvrde istraživači javnog mnijenja.

Dvadeset i prvo stoljeće je pored ostalog ponovo naznačilo, već pomalo zaboravljene, puteve u znanosti.

Fenomenologija ljudskog uma je disciplina filozofije koja proučava pojavnosti u našem tijelu proizašle iz djelovanja naše svijesti i svijesnosti o njemu.

Dali smo mi uopće spremni za ponovno mudrovanje, koje smo godinama omalovažavali, smatrali staromodnim i davno prevaziđenim oblikom razmišljanja?

Mudrost izvire iz svih mogućih izvora, koje vođeni stećenim znanjem, razmišljajući i osjećajući možemo u sebi samom i otkrivati.

Josip Sirijac je 190. prije Krista napisao :" Vino i muzika raduju naša srca, ali još više ih raduje ljubav prema mudrosti."

O mudrosti se u zadnje vrijeme sve više piše, filozofija nam dolazi servirana u mislima dalekih istočnjačkih filozofa.

Možemo li, bez obzira na mišljenje istraživača javnog mišljenja, ne mudrujući sami, prihvatiti mudrost nekih dalekih naroda i živjeti je kao svoju?

Mudrovanje nije talent i nije obdarenost samo nekih, to je sposobnost svakog od nas.

Nažalost sama riječ filozofiranje, u našem jeziku zvuči omalovažavajuće. Onaj tko dobije nadimak mudrac ili onaj koji mudruje u društvu nije ozbiljno shvaćen. To je zbog toga jer kolektivno izmjenjivanje misli, kao što se to nekada radilo u takozvanim cirklima /kružocima/, više nije u modi.

Univerzum uma i njegova mudrost.

Zapitajmo se kako je moguće da igrajući tenis pogodimo lopticu koja juri nevjerovatnom brzinom prema nama, a mi pri tome imam samo nekoliko sekundi vremena da rukom reagiramo na njen dolazak.

Kako je moguće da razgovarajući dok vozimo automobil, reagiramo na kočenje automobila ispred nas ili kako je moguće da hodajući gradom punom buke možemo s nekim razgovarati o nekoj ozbiljnoj temi, kako možemo rezuckajući luk u kuhinji slušati vijesti na radiju, perući prozore uživati u muzici sa kasetofona.

Kada iskreno razmislimo o tome spotnat ćemo da je naše tijelo čudesna mašina kojoj smo godinama posvećivali premalo svjesne pažnje.

Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavajući sve više djelotvornost našeg mozga i snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.

To su tvrdnje po kojima zaključujem, da je naš um jedinka koja samu sebe organizira vječnim i neprekidajućim protokom energije naših misaono- osjetilno- osjećajnih mogućnosti i da je svaki čovjek kao svjesno biće unikatan i neusporediv i da je njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama.

Zar to nije izazov za svakoga od nas da razmišlja o sebi i razvija svoju mudrost, pa da onda pokuša svjesno otkriti, spoznati i usavršavati mudrost svoga tijela. To je mudrost koja izvire iz naše svijesne spoznaje i nju bi trebali slijediti.

Sada se postavlja pitanje gdje se nalazi taj još ne otkriveni izvor naše svjesti i svijesnosti?

Možda se nalazi među zvjezdama ili je skriven u još ne razjašnjenim djelovanjima univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, djelovanjima koje proizlaze iz djelovanja našega mozga.

Mozak to sam ja, ti mi, vi, svaki čovjek zatvoren u svijetu svojih istina. Svijesnost o djelovanju našega mozga je za nas još uvijek nepoznanica, jer nam još uvijek izgleda kao da sve to u nama pokreće ruka čarobnjaka i zbog toga je univezum misaono- osjetilno- osjećajnog svijet u kojem svatko od nas često nesvijesno živi.

Izvan našeg mozga ne postoji ništa više, mislim čitajući o novim dostignućima u ispitivanjima djelotvornosti mozga, a moji davno potisnuti osjećaji se ponovo bude u meni.

Osjećam sukob misaonog i emotivnog uma u sebi jer znam da izvan nas postoji veliki široki svijet, brda i doline, oluje i prolomi oblaka, mjenjaju se godišnja doba i prolaze drugi ljudi.

Da to je istina, ali bez titraja u ćelijama našega mozga mi to nikada nebi spoznali, bez električnih titraja naših neurona, poetično nazvanima malim leptirićima naše duše, mi nebi stajali objema nogama na zemlji i ne bi bili usidreni u do nedavno vjerovanu čvrstu materiju naših tijela. Naše postojanje, naše djelovanje, naša spoznaja, svijest i svijesnost mogu jedino biti objašnjeni razvojem znanja o postanku i nastanku živih, bioloških sustava.

Čvrste živuće materije nema, danas tvrde veliki umovi, pa se djelovanje našeg tijela i nastajanje naših pokreta može objasniti jedino u odnosu na okolinu u kojoj živimo i u vezi sa zadatcima i problemima koje svakodnevno moramo rješavati. Prilagođavajući se promjenama u okolini i usavršavajući svijet u kojem živimo mi ipak često zaboravljamo na usvršavanje našeg nestabilnog i promjenjivog tijela i pokreta, koji se vođeni savršenim djelovanjem našega mozga, već desetljćima održavaju na razini onog nasljeđenog u nama.

Svijest i svijesnost tijela, ljubav prema njemu je poziv majke mudrosti, Sofije, našoj svjesnoj spoznaji, poziv na ulazak u labirint zrcalnih neurona u našoj glavi, u svijet misaonih slika o sebi samome i svom svjesnom postojanju.

Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaon- osjetilno- osjećajne  mogućnosti.

Tijelo koje smo, uz pomoć treniranja djelovanja našega mozga, naučili osjećati, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac pokreta, a pokret nastao iz mudrih misli pravilno oblikuje tijelo, a mi postajemo stvaraoci umijeća svakodnevnog života.

Poslije objave ovog teksta se razvila i konstruktivna diskusija.

tara  28.05.2008 15:54 h Stanice sve znaju i pamte - često im se obraćam za savjet i pomoć.  

dinaja  28.05.2008 16:05 h da Tara, stanice sve pamte i po Humberto Maturana teoriji one se procesom autopoiese i same dinamički organiziraju. Maturana kaže da je solidarnost, a ne međusobna konkurencija stvorila živa bića,  

dario  29.05.2008 17:53 h Sve što treba postići je osloboditi se onog "ja", "našeg", stanica i znanja. Sve je to materija. Sukob misaonog i emotivnog uma je iluzija? Tijelo je materija kojim um koordinira. Tko je taj koji sve to doživljava? Tko ej taj "ja" koji ima mozak' Što je to Imati? Što su misli? Treba se osloboditi svih misli a ne spoznati misli? Svijet ne možeš usavršit, samo sebe. Nema se čega osloboditi već svog uma koji sve stvara, sve te obmane. To su činjenice o kojima mudraci uće. Materija???????? 

dinaja  31.05.2008 07:27 h Dario, pa ti današnji mudraci nas uče da živuće materije nema, sve je energija.....ljudsko tijelo je satkano od titrajućih superstruna koje iz trena u tren to naše tijelo stvaraju, izgrađuju i održavaju...........a svijest i samospoznaja ta čudesna energija kojoj još nismo pronašli izvor, sjedinjuje to naše tijelo u cjelinu........ u univerzum misaono, osjetilno- osjećajnog u nama. Mozak je samo vječno titrajuća energija iz koje kao na pokretnoj traci istiće naš život, naše jastvo, mi u odnosu na druge i naše sebstvo, mi u odnosu na sebe samoga, sva naša "ja". Ljudska misao, tako današnji mudraci, je jedina energija koje se širi brzinom većom od brzine svjetlosti, a misao, pretvorena u osjećaj koji pamtimo, može biti najubitačnije oružje i najsuptilnija snaga kojom spoznajemo sebe i svijet oko sebe.  

dario  31.05.2008 14:46 h Narvno da je sve energija-pa to osvijestimo. Moj osvrt je u kontekstu gore teme. U tom relativnom kontekstu upravo što si ti rekla to treba spoznati. Na to sam se osvrnuo. Nadići um koji je u tom relativnom postojanju privid ili materija. Kao što je to i misao i osječaj. Za koga da bude ubojita ako je sve kako i sama kažeš a i mudraci titraj? Tko pamti ako nismo tijela? Sinonim materija ,ovdje se odnosi na zablude prijanjanja za ovu svijet iluziju. Upravo sve kaže da Sebe spoznajemo Sobom, a u Sebstvu nema ničega ni ubojitog ni suptilnog, a nema ni osječaja, pamčenja.  

dinaja  31.05.2008 16:33 h Dario mislim da pišemo o istoj stvari, samo svatko na svoj način.

Kada sam pisala o misli koja može ubijati, mislila sam apstraktno na zle umove koji svojim mislima podižu ratove, šire mržnju, a univerzum uma je užasno širok pojam.

Fenomenonologija uma pokušava prodrijeti u jezgru ljudske svijesti i samopoimanja, ali ti pokušaji su već tisućljećima ostali bez pravih rezultata...neurofiziolozi su ušli u mikrosvijet naših neurona i tamo se susreli za zakonima i procesima mikrofizike koji metodama klasične fizike nisu mjerljivi. Postoji beskrajno mnogo hipoteza o svijesti, svijesnosti, spoznaji, samopoimanju, ali još definitivne teze nema.......svaki čovjek je unikat u univerzumu i jedino taj čovjek zna kakose osjeća i što osjeća........to je qualija naših stanja koja se neda mjerenjem objasniti, ona je deskriptivna ali ne mjerljiva.

Raspon i kakvoća osjetilno- osjećajnog u nama je beskrajna, ali za mnoge nijanse onoga što osjećamo nemamo riječi, jednostavno u svim jezicima svijeta manjkaju riječi za onog što je najintimnije i samo naše, naša samoosjetilnost i naša samoosjećajnost.

Naše tijelo je galija puna neprocijenjivog blaga, tijelo misli i osjeća s nama ono je mudrac čiji mi jezik isto tako često ne razumijemo.

Ja se već godinama trudim čovjeka uvesti u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegovu misaono, osjetilno- osjećajnu energiju usmjeriti u kinetičku da on, čovjek umijećem svojih pokreta počne komunicirati sa svojim tijelom.

Tu se je dijalog nažalost zaustavio.