MAJČIN OSMIJEH

San je odraz ljudskih zelja, tocnije ljudskih emocije;- srece i patnje-poput milozvučnih taktova besmrtnih evergreen melodija,koje slušateljima Radio-Sljeme daruje romantična glazbena urednica divne suncane duse i uma Ema Gross i kolege joj plemenite umjetničke duše Davor Medaković, Robert Mareković, Ivan Dvorzak i kolege im na stazi snova. San je covjekov suputnik i supatnik na stazi snova, vjerni čuvar  ljudskog duha. Kad nas hiroviti vjetrovi sudbe bace niz struju nihilističke dekadencije-u prazninu iz koje nema povratka-,snovi nas isčupaju iz te praznine vracajuci u čarobni svijet emocija;-nade, sreće, tuge i patnje. Zivot bez emocija je kao hrana bez zacina- praznina. A rajska oaza svih ljudskih emocija je duša. Nju ne mozemo vidjeti, kao niti ljubav, ali je osjetimo puninom cijelog bića. Cesto puta me progoni savjest da nisam dovoljno napravio za majku, griznja savjesti je kao neka divovska nevidljiva ruka koja baca u zagrljaj depresije. Ali majcina ljubav je tolika da i s dalekih nebeskih bijelih ravnica me zna izbaviti iz praznine…Eto, sanjao sam majku i san bijaše tako stvaran, kao i suza što je klizila niz moje lice. Bijaše nasmijana ,kao i uvijek kad bih je nakon dugih putovanja svijetom posjetio, njena sijeda kosa svjetlucala je poput zvijezde na vrhu bozicna drvca…Htio sam je zagrliti ali ona pada unazad i….uspijem je uloviti i cvrsto zagrliti, njezin osmijeh svijetli jace od moje suze…Eto, taj san me isčupao iz praznine u koju vodi depresija. Ipak, san je san-a stvarnost je stvarnost. A u stvarnosti moja voljena mami je bolovala od alzheimerove bolesti, pred kraj  zivota koracala je posve necujno kao sijena;-iako  bijaše teško bolesna njezin osmijeh je svjetlucao kao u seoske djevojke na pocetku staze snova…njezin osmijeh podsjećao me anđeosku vjeru siromašne indijanke iz legenda o božićnoj zvijezdi …Jedno jutro pustio sam je da sjedi na stolici sama, samo da joj spremim krevet u susjednoj sobi…i cujem škripanje stolice…brzo se vratim i vidjeh kako moja voljena mami pada unazad i prije nego što stigoh do nje već je bila na podu ,a onaj tako meni drag osmijeh polako se gasio, kao…kao i ona uvijek svjetla iskra u njenim plavim ocima…I prije nego je  moja voljena mami  napustila ovaj svijet još se jednom nasmijala i poljubila me u čelo…u očima joj vidjeh poruku:' Sine moj, ne placi, volim te, tako mi moje južne duše, što vjerni južni vjetrovi je sad nose gore u bijele nebeske ravnice u zagrljaj mog voljenog muza da plešemo kao na dan tvog rođenja…zlato moje, dušu uze nebo a ljubav ti; uvijek ću tebe voljet!...'

Zašto sam podijelio ovaj san s vama?  Dragi ljudi, dragi prijatelji,  znani i neznani,  vi koji imate sreću da Vam je majka još živa, potrudite se, ne na silu već zato što to zaista u srcu osjećate i želite, što više biti s majkom…a oni koji ostadoše bez voljene majke budite dobri prema  svim zenama, kao da su vaše majke, pazimo na sve žene, i mlade i stare, kao na kap vode na dlanu. Budimo za sve žene svijeta, bez obzira na boju kože i religiju, anđeli čuvari kao iz pjesme - dječak sunčana osmijeha-  .Jer ne zaboravimo;-svaka zena sja u duši kao zvijezda na bozicnom drvcu – samo je trebamo gledati ocima duše. A za primitivne talibane poruka, mrznja ubija duše najviše onih koji mrze-DOBRO JE CINITI DOBRO

Walter William SafarMom and Dad's Waltz