Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava sliku na zidu. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i zrcali sliku u mojoj svijesti. Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik gledao svojim nutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću. Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena, osjećam snagu lux prima, nježnost prasvjetla. Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću.

Boginja me grli snom o njoj i ja vidim Heraklita koji je u njenom hramu razmišljao o početku početaka i tvrdio da sve izrasta iz vatre i nezaustavljivo teče kao velika rijeka bez povratka. Svijetlost koja je putovala svemirom milijardama godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama.
"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih
"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog prostor- vremena. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija odbljeskom čudesnih boja.
Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu.

Da bih mogla pisati o svijetu izvan očevidne stvarnosti budim svjetlost u sebi, uranjam u svjetlosni zagrljaj svemira, osjećam iskrenje kozmičkih krijesnica, sjedinjujem se s njima. Bljesak u mojim očima postaje svjetlosni zagrljaj koji me sjedinjuje sa univerzumom svjetla i ja u sebe osjećam erupciju boja koje potvrđuju da sam se našla na izvorištu ljubavi. Vidjeh svitanje sklupčano u nepostojeće boje. Sunce se još uvijek krilo u zaobljenosti prostor- vremena, u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira i tek se poigravalo sa kristalima spoznaje, zrcalilo se u kristalnim kaljicama rijeke vremena. Kozmička energija se slijevala u dušu i čudesnu igru svjetlosti i sjene  pretvarala u alegoriju trenutka, u nijanse sunčana sjaja koji je svojim zrakama tkao sreću buđenja.

Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim Jakovljevim ljestvama u srce. Na crvenom pjesku vidjeh  tragove naših stopala koje ostavismo pozdravljajući izranjanje čarolije iz bezdana noći. Toga beskrajnog dana u svjetlosti prepoznah boje nade i ljubavi dok se sunce njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena. Sunce je tog jutra sjalo bojama nepostojećim u duginom spektru. Vatrom ljepote gasilo boli predugo zatomljene boli u duši. Zagrlih sunčani trag sliven u tajanstvenu spiralu genoma života, pozdravih dan zvonkim osmijehom srca i poželjeh dohvatiti kraj duge koja se iskrila iza horizonta jesenjih kiša. Boja moje ljubavi je izrasla iz vrulje osjećajnosti i objavila početak mog ljubičastog sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com