Totalite I cinjenice Bitak je za Lukacsa svagda I jedino “drustveni bitak”, a drustveni bitak je drustvena zbilja u njezinu totalitetu. Taj totalitet drustvene zbilje postoji samo kao povijest u svom dijalektickom dinamizmu, u procesu posredovanja objekta I subjekta, u interakciji “dijelova”, u dijalektickom povijesnom dogadanju. Dijalekticka metoda otkriva drustvenu zbilju kao “konkretni totalitet”, a ona je “metodicko vladanje totaliteta nad pojedinacnim momentima”. U totalitetu dijelovi nalaze svoj pojam I svoju istinu. Zato se zbiljska razlika “ u stupnjevima drustvenog razvitka ispoljava…daleko manje jasno I jednoznacno u onim promjenama kojima su podvrgnuti ovi pojedinacni izolirani djelomicni momenti nego u promjenama koje pretrpi njihova funkcija u cjelokupnom povijesnom procesu …” Odredeni predmet, dio totaliteta ne moze se spoznati kakav je on po sebi jer on takav niti ne postoji. Spoznaja predmeta koja pretpostavlja njegovu samostalnost, neovisnost o drugim predmetima I cjelini u kojoj postoji nemoguca je. To bi bila pogresna spoznaja. Odredeni predmet moze se spoznati samo iz njegove funkcije u odredenom totalitetu. Na tim spoznajama temelji se Lukacsev antiempirizam I antipozitivizam koji jednako pogada gradansku znanost I vulgarni” znanstveni materijalizam” to revizionisticko “ideolopoklonstvo” cinjenicama. Sto su uopce te cinjenice I “koja to datost zivota I u kojoj metodickoj vezi zasluzuje da se uzme u razmatranje kao cinjenica relevantna za spoznaju?” “Bornirani empirizam naravno osporava da cinjenice samo u jednom takvom-prema spoznajnom cilju razlicitom-metodickom obradivanju uopce tek postaju cinjenicama. On vjeruje da moze u svakoj datosti, u svakom statistickom broju, u svakom factum brutumu ekonomskog zivota naci jednu za njega znacajnu cinjenicu. Pri tome on previda da I najjednostavnije nabrajanje ili uzastopno nizanje cinjenica.. nije drugo vec jedna “interpretacija”…” Lukacs,analizom kapitalistickog drustva, utvrduje takvu tendenciju u tom drustvu I konstantira da su te cinjenice “ upravo u strukturi svoje predmetnosti – proizvodi odredene epohe povijesti kapitalizma.” Potrebno je utvrditi povijesni karakter cinjenica, podvrgnuti ih upravo dijalektickom ispitivanju, one se moraju uklopiti u drustveni totalitet, istraziti ne u njihovoj pojavnosti nego u njihovoj biti, ne u njihovoj datosti nego upravo u povijesnom procesu I mijeni. Vulgarni materijalizam, medutim, ostaje pri pukoj reprodukciji cinjenica sto ima dalekosezne ne samo znanstvene nego I praktickopoliticke implikacije na planu revolucionarnog pokreta. Tako se Lukacseva kritika empirizma I pozitivizma okrece u kritiku kapitalistickog sistema I znanosti tog sistema kao I njezinih predstavnika. Ta kritika, kako smo pokazali, pogada I vulgarni materijalizam. Tako Lukacsevo istrazivanje razotkriva znanost o drustvu kao ideologiju gradanskog drustva. Drustvo kao cjelina centralna je I dominantna kategorija Lukacseve metode. Dijelovi se ne smiju izvoditi I shvatiti kao samostalni, nad dijelovima dominira “cjelina” od koje I u okviru koje oni dobijaju svoj smisao I znacenje. Predmeti, dijelovi te cjeline nisu materijalni u prirodoznanstvenom smislu. Oni imaju drustvenoljudsko znacenje, oni su socijalni odnos. Svi materijalni momenti cjeline bivaju tako drustveni. Drustvo u povijesnom procesu jedina je prava realnost. U kontekstu tih teza valja shvatiti I smisao “ekonomskog” momenta o kojima je bilo najvise nesporazuma u marksizmu I u svezi sa marksizmom. Ekonomski moment je za Lukacsa samo moment drustva, drustvenog totaliteta. Pozivajuci se na Engelsa Lukacs naglasava da ekonomija ne raspravlja o stvarima nego o odnosima medu ljudima I u posljednjoj instanci I medu klasama, ovi su odnosi , medutim, stalno vezani za stvari I pojavljuju se kao stvari. Zato I ekonomske kategorije treba shvatiti kao “nastale iz ljudskih odnosa” kao kategorije “koje funkcioniraju u procesu preobrazaja ljudskih odnosa “ tako da u “njihovu uzajamnom odnosu spram zbiljskih supstrata njihove djelotvornosti postaje vidljiv sam tok razvitka”. Ta Lukacseva razmatranja dovela su ga do poznate I radikalne formulacije u pogledu mjesta I uloge ekonomije. “Nije odlucna razlika izmedu marksizma I gradanske znanosti prevlast ekonomskih motiva u objasnjavanju povijesti nego glediste totaliteta.” To glediste totaliteta odnosno dijalekticka metoda kako ju je Lukacs definirao pojmilo je kategoriju totaliteta u njezinu dvostrukom znacenju: totalitet kao “drustveni bitak”, kao cjelinu drustvenih odnosa, kao socijalnu zbilju u procesu nastajanja I mijenjanja, samorazvitka, kao drustvenu praksu itd, dakle totalitet u svom drustvenopovijesnom odredenju I,konacno, totalitet kao metodologijsku pretpostavku spoznaje, kao klasu koja jedino moze spoznati totalitet jer je I sama totalitet ( a to je uvijet spoznaje), kao “klasnu svijest” odnosno klasnu svijest proleterijata jer je on “ona tocka s koje postaje vidljiva cjelina drustva” itd, dakle, totalitet u svom spoznajnom odredenju. Problem spoznaje Iz horizonta naznacena uvida na specifican se nacin u Lukacsa postavlja I problem spoznaje. U uvjetima drustvene I klasne odredenosti I omedenosti spoznaje u principu spoznaja je naravno moguca .Lukacs prihvaca tezu o socijalnoj I klasnoj ukorijenjenosti svijesti I ostaje pri toj tezi sa svim njenim konzekvencijama I utoliko je njegova pozicija superiorna u odnosu na pozitivizam I u odnosu na relativizam I sve pokusaje da se on izbjegne napustanjem polazne teze. Lukacsu nije trebala niti Mannheimova “slobodno lebdeca inteligencija” niti “slobodan pojedinac” njegova ucenika Luciena Goldmanna.Lukacs je u radikalnom I konzekvetnom provodenju svoje teze izveo I najradikalniji moguci zakljucak da se kod spoznaje ne radi o znanosti nego o klasnoj svijesti I njezinim spoznajnim mogucnostima. Tu su primjetna kolebanja jer o svoj metodi govori kao o “povijesnodijalektickoj znanosti”. Osim toga, iako o toj znanosti govori kao o “jednoj jedinoj” on dopusta mogucnost pojedinacnih I posebnih znanosti priznajuci im znanstvenost pod uvjetom da pri istrazivanju posebnog aspekta zbilje uspostave odnos izmedu dijela I cjeline drustva. Na fundamentu toga moze se onda reci da Lukacs pri suprotstavljanju klasne svijesti samoj znanosti ima na umu gradansku znanost koju kritizira kao “krivu svijest” I ideologiju. Ipak, spoznaja socijalnog totaliteta, njezina istinitost, njezin karakter I doseg tijesno su povezani s mogucnostima klasne svijesti. Svagda je za njega odlucujuce pitanje: kakve mogucnosti daje odredena klasna pozicija I klasni interes u spoznavanju cjeline drustva? Odgovor je relativan. Vladajuca klasa je u spoznaji drustva ogranicena vlastitim polozajem u procesu proizvodnje I vlastitim interesom koji uvjetuje “tragican moment” njezine svijesti upravo u njenoj slabosti da sagleda drustvo u njegovu totalitetu. Takva spoznaja dovela bi u pitanje njezin polozaj, njezin interes I socijalni sistem kojeg je ona nosilac. Otuda njezina svijest postaje “kriva svijest”, upravo ideologija. U tome nema nicega psiholoskog, subjektivnog, proizvoljnog nego naprosto jest objektivna posljedica ekonomske strukture drustva. Istina jest pak ta da je upravo proleterijat “pobjedonosno oruzje”. To ne znaci da je klasna svijest vladajucih upravo kao ideologija bez svake spoznajne perspektive I da je proleterijat svagda u posjedu istine. Klasna svijest vladajucih dovodi do spoznaje pojedinacnih cinjenica koje su na liniji njezinih interesa. Za nju je samo spoznaja cjeline fatalna I zato do te spoznaje ona ne dopire. S druge pak strane “intencija na tocnost” u krivoj svijesti proleterijata pretvara se u zbiljski tocnu spoznaju koja je svagda prisutna upravo kao mogucnost. Tu mogucnost otvaraju socijalnoekonomski polozaj proleterijata, njegov odnos spram cjeline socijalne zbilje I sto je najvaznije, njegova teznja prema besklasnom drustvu. Koherentnost Lukacsevoj koncepciji mi ne mozemo poreci ali ona ipak izaziva nekoliko pitanja. No prije nego naznacimo to pitanje valja se prisjetiti Lukacseve teze prema kojoj, strogo teoretski uzevsi, covjek ne misli kao pojedinac, on misli kao pripadnik odredene klase, na nacin svoje klase s obzirom na odredenje njeno socijalnim I ekonomskim polozajem. Tim polozajem odredena je I klasna svijest. Idealno zamisljenoj I definiranoj klasnoj svijesti priblizava se psihologijska svijest. Njihovo razlikovanje, iako prema Lukacsu vrlo znacajno u teoretskom I praktickopolitickom pogledu, ne utice na njegovo temeljno odredenje klasne svijesti u smislu metafizickog klasnog entiteta. Stoga njegovu tezu valja razumjeti doslovno: nije pojedinac onaj tko misli negu svagda kroz njega misli upravo njegova klasa. Razlikovanje fakticke I metafizicki shvacene svijesti, “psihologijske” I “pripisane” svijesti sto je ljudi imaju I sto bi je morali imati o svom polozaju I svojim interesima dovodi Lukacsa do centralnog problema cije je rjesenje odlucno I za pitanje same spoznaje. To pitanje u njegovim bitnim aspektima on ipak zaobilazi jer njega prije svega zanima “pripisana svijest”, a ne fakticka dakle svijest koju bi klasa morala imati o svom polozaju I svojim interesima, a ne ona koju doista u odredenom vremenu ima. Lukacs cijelu svoju analizu problema klasne svijesti izvodi u znaku jednostrano naglasene poznate Marxove teze iz “ Svete porodice” koju uzima za moto svoje studije o klasnoj svijesti: “ Nije rijec o tome sto ovaj ili onaj proleter ili cak cijeli proleterijat u danom trenutku zamislja kao svoj cilj. Rijec je o tome sto on jest I sto ce shodno svome bitku biti povijesno prinuden da ucini”. Prema tome I klasnu svijest u njezinom bitnom odredenju Lukacs shvaca kao svijest koju pripadnici klase moraju imati s obzirom na njihov objektivni polozaj. U groznicavoj situaciji izostale revolucije kada je fakticka svijest proleterijeta zaostala iza pripisane svijesti, Lukacs iz perspektive svojeg revolucionarnog htijenja I teoretskih nacela inspiriranih tim htijenjem govori o klasnoj svijesti kao “ jednoj klasno odredenoj nesvjesnosti o vlastitom drustveno povijesnom ekonomskom polozaju.” Nije li tako Lukacs razvijajuci svoju tezu do krajnjih konzekvencija dopro I sam do ideologije koju je upravo on razotkrivao I razoblicavao u klasnoj svijesti vladajucih. Nije li upravo u njega klasna svijest kao klasna nesvjesnost o socijalnoekonomskom polozaju klase I njezinim interesima, makar I implicirala objektivnu mogucnost dohvacanja tog polozaja I interesa, znak zamjene klasne svijesti I ideologije o toj svijesti odnosno upravo zamjeni fakticne klasne svijesti I zelja I htijenja vezanih za tu svijest I ideologijskih uvjerenja o njezinoj zbiljnosti ? Kako s obzirom na to pitanje stvar stoji onda s pitanjima same istine I same spoznaje? Lukacs je smatrao da je realni svijet u svojoj neposrednosti isti I za vladajuce klase I za one proleterske. Taj svijet tim klasama postaje razlicit jer ga one tumace na razlicite nacine s obzirom na razlicitost klasnih pozicija. Transcendiranje neposrednosti jest “zbiljsko proizvodenje objekta”. “To pak vec ovdje pretpostavlja da oni oblici posredovanja u kojima I pomocu kojih se prelazi na neposrednost opstanka danih predmeta budu pokazani kao strukturni principi ustrojstva I realne pokretne tendencije samih predmeta, da se dakle, misaona I povijesna geneza- prema principu poklapaju”. Te mogucnosti Lukacs povezuje s djelatno revolucionarnim I spoznajnim mogucnostima proleterijata koje suprotstavlja ogranicenim mogucnostima gradanskog misljenja sto zastaje pri apstraktnim oblicima neposredne danosti svijeta, ovjekovjecuje njegovu strukturu kao nuzan uvjet mogucnosti gradanskog shvacanja svijeta. Medutim “izlazenje nad neposrednost empirije I njezinih podjednako zgoljnih neposrednih racionalistickih odraza ne smije…prerasti u neki pokusaj da se prekoraci imanencija ( drustvenog) bitka ako to lazno transcendiranje nece da tu neposrednost empirije sa svim svojim nerjesenim pitanjima jos jednom fiksira I ovjekovjeci na neki filozofski sublimirani nacin”. Zato Lukacs zakljucuje: “Prevladavanje empirije, naprotiv, moze znaciti samo toliko da sami predmeti empirije bivaju shvaceni I razumjeni kao momenti totaliteta tj. kao momenti cijelog drustva koje se povijesno prevraca. Kategorija posredovanja kao metodicka poluga za prevladavanje ciste neposrednosti empirije nije, dakle, nista sto bi izvana(subjektivno) unosilo u predmete, nije nikakav vrijednosni sud ili trebanje sto bi se suprotstavljalo njihovu bitku, nego je ocitovanje njihove prave, objektivne, predmetne strukture same”. Djelatno revolucionarno I spoznajno dohvacanje te strukture u naznacenom smislu moze, medutim, uslijediti tek “nakon napustanja laznog stava gradanskog misljenja” koje zastaje u neposrednosti dok je proleterijat nadilazi. Mogucnost tog nadilazenja neposrednosti korjeni se u socijalnom polozaju proleterijata I njegovu klasnom interesu. Ta mogucnost moze doci do svijesti proleterijata. Lukacs jasno naglasava da je “ograda neposrednosti “za proleterijat postala unutrasnjom preprekom na svakom koraku kako “ misaonog poimanja zbiljnosti tako I na svakom prakticnopovijesnom koraku.” Unatoc spomenutim tezama Lukacs ne ispituje stupnjeve uklanjanja tih prepreka pa stoga ne moze doci niti do uvida u fakticko stanje klasne svijesti proleterijata I njegova misaonog shvacanja zbiljnosti. Zato su u njegovim analizama stalno prisutne nejasnoce o tome sto je klasna svijest a sto je teorija o toj klasnoj svijesti. Stalno zanemarivanje tih pojmova u kojem zanemarivanju je, kako smo vjerojatno ovdje pokazali, sadrzana opasnost da I Lukacs ostane u ideologiji I cini se da je njega to dovelo do toga da on tu opasnost nije izbjegao. Dr.Zlatan Gavrilovic Kovac Ovaj esej nastao je u Hrvatskoj prije mozda 25 godina dok je autor bio aktivni sudionik I kreator na hrvatskoj I jugoslavenskoj politickoj sceni u kojem eseju razmatra neka centralna pitanja revolucionarne borbe radnicke klase kojeg je Komunisticka Partija Jugoslavije, kao I u slucaju mnogih drugih autorovih radova, smatrala upravo “nepozeljnim” I zbog kojih radova je autor bio proganjan, sankcioniran I do kranjeg ponizavan kao subverzivni element jedne socijalisticke zajednice koji zasluzuje svaki prezir. Osuden na dugogodisnje tamnovanje I konacno protjeran iz zemlje koju on , istina, I nije dozivljavao svojom domovinom, spasavajuci sebe I svoju porodicu iz brodoloma bivse Jugoslavije bijase ,napokon ,valom izbjeglistva izbacen na obalu Juzne Australije vjerujuci sada da barem jedan dio njegovih manuskripata moze ugledati svjetlost dana I da australijska kriticka javnost na jednom primjeru moze biti upoznata sa opsegom zlocina koji se decenijama protezao prostorima bivse Jugoslavije. autor