LUKACSEVO POIMANJE ZNANOSTI U razdoblju nakon Prvog svjetskog rata Georg Lukacs je bio prvi europski kontinentalni mislilac koji je na situaciji primjeren nacin postavio kljucna pitanja. Ta pitanja za Lukacsa nisu bila samo znanstvena a niti akademska pitanja: to su bila pitanja partijskog rada, revolucionarne prakse, klasne borbe I funkcije klasne svijesti u samoj klasnoj borbi. Lukacseve teze I pitanja svratile su pozornost ne samo sociologa nego isto tako I drugih teoreticara, znanstvenika I filozofa, kako gradanskih tako I onim marksistickih. Lukacsu pripada stoga to istaknuto mjesto, stovise najistaknutije mjesto medu modernim teoreticarima. Kada je rijec o odnosu drustvenog bitka I svijesti Lukacsev nacin postavljanja pitanja I njegova analiza postavljenih pitanja osigurali su mu najistaknutije mjesto medu kontinentalnim filozofima njegova doba I modernog vremena. A njegovi ga rezultati u tom pogledu izdvajaju kao najplodnijeg I najznacajnijeg medu modernim marksistima pogotovo kada se ti rezultati usporede s onim sto su o spomenutim problemima rekli marksisti prije njega od Marxa nadalje. Lukacs razvija svoje teze u kontrapoziciji spram pozitivistickog usmjerenja znanosti kako gradanske tako I one marksisticke, naime, marksistickog znanstvenog materijalizma Druge Internacionale. Lukacseva je nakana staviti u centar svojih razmisljanja prije svega samo Marxovo djelo. No kod Lukacsa je rijec o hegelijanskoj interpretaciji Marxa na kojoj se onda temelji I nacin postavljanja pitanja I sagledavaju odgovori na tako postavljena pitanja. Pri ovome prije svega mislimo na Lukacsevu interpretaciju izvedenu u njegovom poznatom radu “Povijest I klasna svijest, Studije o marksistickoj dijalektici.” Nasa analiza polazi dakle od spomenutog Lukacsevog rada, posebno eseja o klasnoj svijesti. Medutim ova analiza koja slijedi nema tu ambiciju da bude svebuhvatna odnosno da zahvati sve aspekte ovog djela koji su toliko dugo stimulirali brojne rasprave u podrucjima filozofije, sociologije, politicke teorije itd. Ona se ogranicava samo na pitanje u cemu je znacaj” Povijesti I klasne svijesti” u pogledu same znanosti. Lukacseva Povijest I klasna svijest , kao sto vec rekosmo, reinterpretacija je Marxa u duhu Hegelove dijalektike. O smislu I znacenju te reinterpretacije ne bi bilo uputno suditi na temelju Lukacsevih uvodnih napomena I objasnjenja o esejima u toj knjizi. O esejima u kojima je izveo reinterpretaciju Marxa autor pise kao o “prigodnim radovima” koji su nastali “usred partijskog rada “ kao pokusaj da se teoretska pitanja revolucionarnog pokreta objasne piscu samom kao I citaocu. Lukacs napominje da njegova izvodenja nemaju “vece pretenzije nego da budu jedna interpretacija, izlaganje Marxova nauka u Marxovu smislu”. Rijec je dakle o naizgled vrlo skromnom zadatku sto ga Lukacs ovdje postavlja. Medutim u nakani da izvede “izlaganje Marxova nauka u Marxovu smislu” sadrzana je implicite jedna vazna ocjena tadasnjih marksistickih interpretacija, odnosno ,da one nisu izvedene u “Marxovu smislu” jer da su one takve ne bi bilo onda potrebe da sam Lukacs na sebe preuzme taj tezak zadatak. U tom se sastoji onda sav smisao Lukacseve odluke o izlaganju Marxove nauke u Marxovu smislu. Odbacivanje sluzbenog marksizma socijaldemokracije koja je marksizam protumacila kao “znanstveni materijalizam” inspirirana je bila optimistickim nadama u “pogledu trajanja I tempa revolucije” jednim apokaliptickim revolucionarnim idealizmom koji je zahtjevao zauzimanje drugacijeg stava prema aktualnim problemima drustva I zivota. Zatio Lukacseva reinterpretacija Marxa hoce zauzeti “jedan stvarno sadrzajan stav prema aktualnim suvremenim problemima. “ U zauzimanje tog stava “spisi I govori Lenjinovi bivaju metodicki odlucni”. Jer Lenjin je “prakticku bit marksizma podigao na jedan nikada prije dostignuti stupanj jasnoce I koherencije, sto je on taj moment izbavio gotovo od potpuna zaborava I tim nam teoretskim cinom opet dao u ruke kljuc za ispravno razumijevanje marksisticke metode”. Oslanjajuci se na Lenjinov savjet da dobri marksisti moraju stvoriti “neku vrstu drustva materijalistrickih prijatelja Hegelove dijalektike” Lukacs u centar svoje reinterpretacije Marxa, nasuprot “znanstvenom materijalizmu” socijaldemokracije ,stavlja dijalektiku u kojoj je sadrzana bit Marxove metode koja se potpuno izgubila u scijentistickim interpretacijama Marxa. Na mjesto dijalektike, tog centra Marxove misli, stupio je mehanicisticki materijalizam koji je svijest reducirao na “odraz”, na puku “nadgradnju” materijalne baze drustva. Svijest,medutim, smatra Lukacs, valja razumjeti na posve drugaciji nacin. U naznacenom kontekstu ovdje valja nam spomenuti da pitanja klasne svijesti za Lukacsa nisu samo teoretska pitanja nego prije svega prakticka pitanja borbe revolucionarnog proleterijata.” Povijest I klasna svijest,” iako su naizgled zbroj teoretskih rasprava, prelaze granice teorije I iskazuju se kao politicka polemika koja nastoji osigurati pouzdaniji temelj za revolucionarnu strategiju I taktiku proleterijata. Lukacsev antiscijentizam ima svoje korijene u autorovom misaonom razvitku I njegovom pogledu na pitanja revolucionarne akcije radnicke klase. Lukacseva hegelovska interpretacija Marxa ne polazi samo od Hegelove dijelektike. Ona je impregnirana teoretskim uvidima koje je Lukacs u svom misaonom I teoretskom razvitku dobio iz drugih izvora. Medu njima na prvom mjestu valja spomenuti Simmelovu I Weberovu sociologiju. O tome govori sam Lukacs u Predgovoru novom izdanju u radu “Povijest I klasna svijest.” Kada je pisao “Povijest razvitka moderne drame” proucavao je Lukacs Marxov Kapital kako bi nasao sociolosko utemeljenje toga rada: “Moj je interes naime tada bio usmjeren na Marxa sociologa gledanog kroz metodoloske naocari na koje je obimno uticao Simmel I Max Weber.” Na uticaj “suvremenih predstavnika duhovnih znanosti” u toku Prvog svjetskog rata nadovezao se Hegelov utjecaj u cijem ce duhu Lukacs razumjeti I protumaciti Marxa ne oslobodivsi se ranijih uticaja. Uticaj neokantovstva prisutan je u svim djelima mladog Lukacsa ukljucujuci I” Povijest I klasnu svijest”. Stavljanje tezista na spoznajnoteoretska pitanja, karakteristicno za neokantovstvo, zapaza se I kod Lukacsa. Stoga razlikovanje humanistickih znanosti od onim prirodnih implicirano je antiscijentistickim I antipozitivistickim stavom I tome izgleda da je prilicno doprinio I uticaj Diltheya koji se u duhovnim znanostima zalagao za metodu razumijevanja naspram kauzalnog objasnjenja karakteristicnog za prirodne znanosti. Weber je, kao sto je poznato, razvio veoma uticajnu metodu razumijevajuce sociologije I iz te sociologije poticu neke bitne Lukacseve kategorije koje dobijaju posebno znacenje u okvirima hegelovske reinterpretacije Marxa. Kategorije “postvarenja” koju Lukacs nalazi u Marxovim radovima I analizama fetiskog karaktera robe u Kapitalu prisutna je I u Weberovim radovima.Weberova kategorija “objektivne mogucnosti” u svezi je sa kategorijom “moguce” ili “pripisane” svijesti a one imaju izuzetno znacenje u ovom radu kojeg spominjemo, naime, u “Povijesti I klasnoj svijesti”. Lukacs I klasnu svijest odreduje vise u smislu kategorije razumijevanja totaliteta drustvene zbilje nego u smislu objasnjenja drustvenih okvira u kojima se ona javlja I djeluje. Osim spomenutih utjecaja mogli bi se ovdje spomenuti I drugi medutim detaljnije razmatranje tog pitanja prelazi granice ovog naseg priloga. Stoga cemo se mi ovdje zadovoljiti ukazivanjem na teoretske momente koji u glavnim pitanjima olaksavaju razumijevanje Lukacsevih teza iz “Povijesti I klasne svijesti.” Sinteza raznorodnih teoretskih izvora I poticaja izvedena je u Lukacsa u njegovoj reinterpretaciji Marxa u kojoj je centralna relacija relacija Marx-Hegel. Zatim i svi spomenuti teoretski momenti sto ih sadrzi Lukacseva misao dobijaju novo znacenje i smisao koji se moze razumjeti samo razumijevajem cjeline Lukacseva djela. Perspektiva sagledavaje smisla te sinteze bila bi preuska ako bi ona obuhvatila samo njezine teoretske aspekte. Lukacseva sinteza moze se razumijeti samo tada ako nam perspektiva u kojoj sagledavamo tu sintezu uz teoretske momente otkriva i politicke teznje autora. A te su teznje u svoj biti bile revolucionarnoutopijske. Njihov korijen bilo je njegovo uvjerenje o “brzo nadolazecoj svjetskoj revoluciji”. Iz tog uvjerenja proizasao je I Lukacsev ekstremno lijevi radikalizam. Taj radikalizam koji je u pocetku formiran pod uticajem Sorela imao je svoj razvitak od “mesijanskog sektastva” preko oscilacija izmedu Rose Luxemburg I Lenjina da bi konacno u lenjinizmu I lenjinskoj komunistickoj partiji nasao kljuc za “ispravno razumijevanje marksisticke metodologije”. Ipak prihvacanje lenjinizma nije uklonilo “mesijanski utopizam tadasnjeg lijevog komunizma” a on je upravo odlucujuci za razumijevanje glavnih ideja Lukacseve knjige posebno njegovih teza o klasnoj svijesti. Princip znanosti I pitanje revolucionarne prakse Politicka procjena situacije, ocekivanje svjetske revolucije kao totalnog obrata starog svijeta, povezuje se u Lukacsa s metodoloskim utemeljenjem spoznaje odnosno pristupom proucavanju I odredenju klasne svijesti kao subjekta I objekta spoznaje. Ideja totalnog obrata dovodi njega do kategorije “totaliteta” kao osnovnog metodologijskog principa otkrivanja postvarenja, fetisizma gradanske znanosti I karakteristika klasne svijesti I ‘objektivne mogucnosti” te svijesti u spoznaji drustvene cjeline. Kategorija totaliteta u kontekstu ocekivane svjetske revolucije ispunjena je dinamickim nabojem revolucionarnog zanosa. Ona je stoga I definirana u znanstvenoj I praktickopolitickoj relaciji koje su medusobno povezane. “Vladavina kategorije totaliteta nosilac je revolucionarnog principa znanosti…Samo je u Marxa Hegelova dijalektika…postala doista algebra revolucije…Dijalekticka metoda u Marxa ide na spoznaju drustva kao totaliteta.Dok gradanska znanost onim – za pojedinacne znanosti metodoloski nuznim I korisnim- apstrakcijama sto nastaju s jedne strane uslijed stvarnog izdvajanja objekta istrazivanja, a s druge strane uslijed znanstvene podjele rada I specijaliziranja, pripisuje ili naivno realisticki jednu “zbilju” ili kriticki “autonomiju” dotle marksizam ukida ova izdvajanja time sto ih uzdize I svodi na dijalekticke momente…Za marksizam dakle, na kraju krajeva, ne postoji nikakva samostalna pravna znanost, nacionalna ekonomija, historija itd. nego samo jedna, jedinstvena, povijesnodijalekticka znanost o razvitku drustva kao totaliteta”. Totalitet se ovdje shvaca kao princip znanosti koji joj metodologijski osigurava spoznaju drustva kao totaliteta. Taj je znanstveni princip revolucionaran ne samo stoga sto omogucuje revoluciju u znanosti nego I stoga sto je temelj revolucionarne promjene drustva. “Jer time sto u svakoj ekonomskoj kategoriji dolazi na vidjelo jedan odredeni odnos medu ljudima…sto on postaje svjestan I sveden na svoj pojam, moze se tek shvatiti kretanje samog ljudskog drustva u njegovoj unutrasnjoj zakonitosti istovremeno kao proizvod ljudi I sila sto su nastale iz njihovih odnosa I otele se od njihove kontrole…to jest proizvodnja I reprodukcija jednog odredenog ekonomskog totaliteta, kojeg spoznaja jest zadatak znanosti, preokrece se nuzno – transcendirajuci dakako cistu ekonomiju…u proces produkcije I reprodukcije jednog odredenog cjelokupnog drustva.” Ako se ne shvati ova dvostruka revolucionarnost kategorije totaliteta I dijalekticke metode koja se na njoj temelji ne moze se razumjeti pravi njezin smisao. Ako kategoriju totaliteta lociramo I lokaliziramo u znanosti I ne protegnemo je na njezinu pravu funkciju revolucionarnog obrata drustvene zbilje, tada ne samo da ne shvacamo ispravno dijalekticku metodu nego je pretvaramo u apologiju postojeceg gradanskog drustva. Odvajanje dijalektike kao metode “ kao kretanja misljenja od dijalektike bitka” odvajanje dijalektike kao “jednog dijela pozitivne znanosti” I dijalektike kao revolucionarnog zbivanja, pretvara dijalektiku u prvom aspektu u objektivno opisivanje postojece zbilje cime se “gubi spoznatljivost povijesti” dok njezino brisanje iz povijesne zbilje brise time I njezinu prevratnicku funkciju u odnosu na tu zbilju. “Konkretni je totalitet dakle prava kategorija zbilje” Redukcionizam u poimanju dijalekticke metode u vulgarnom marksizmu srozava taj marksizam na razinu gradanske drustvene znanosti. Lukacs ce snazno naglasiti razliku izmedu te znanosti I “povijesnodijalekticke znanosti” o drustvu kao totalitetu. “Metode prirodnih znanosti, metodicki ideal svake refleksivne znanosti I svakog revizionizma ne poznaju nikakova proturjecja ni antagonizme u svojem misljenju. Teorije za koje se smatra da medusobno proturjece moraju na tim proturjecnostima sagledati svoje granice, moraju se prema tome preinaciti, supsumirati pod opcenitije teorije u kojima tada proturjecja konacno iscezavaju.” Medutim ako teorija “kao spoznaja totaliteta pokazuje put za prevladavanje tih proturjecja za njihovo ukidanje ona to cini ukoliko ukazuje na one realne tendencije procesa drustvenog razvitka koje su pozvane da ta proturjecja ukinu u drustvenoj zbilji u toku drustvenog razvitka” Opreku izmedu dijalekticke I vulgarne materijalisticke metode s tog stajalista Lukacs ocjenjuje kao “drustveni problem” a ne samo znanstveni problem.. Uklapanje dijalekticke metode u ideal prirodnih znanosti, a to upravo cini vulgarni marksizam, dovodi do toga da se ekonomske kategorije odredenog drustva jednako kao I u klasicnoj ekonomiji “oblikuju u bezvremene vazece kategorije”. Ta se “struktura gradanskog drustva fiksira kao opci oblik drustva.” Lukacs teoriju koja iskazuje “razrjesenje dosadasnjeg svjetskog poretka” povezuje s revolucijom. Buduci da ta Marxova dijalekticka teorija “nije nista drugo do fiksiranje I svijest nuznog koraka, pretvara se istovremeno u nuznu pretpostavku buduceg najbrzeg koraka”. S tog stajalista Lukacs I kritizira Engelsov Anti-Duhring jer njegovim izvodnjem dijalektike “ mora se ipak primijetiti da mu upravo nedostaje taj moment”. Engels “opisuje oblikovanje pojmova dijalekticke metode u suprotnosti spram metafizicke, on s velikom ostrinom naglasava da se u dijalektici stvara I ukida krutost pojmova ( I njima odgovarajucih predmeta) da je dijalektika stvarni proces tekuceg prelaza iz jednog odredenja u drugo, neprekidno ukidanje I prevladavanje suprotnosti, njihovo prelazenje iz jedne u drugu, da se prema tome jednostrani I kruti kauzalitet mora zamijeniti uzajamnim djelovanjem. Ali najbitnije uzajamno djelovanje: dijalekticki odnos subjekta I objekta u povijesnom procesu ne spominje se nijednom, a kamoli da bi se stavio u srediste metafizickog razmatranja koje mu pripada. Bez tog odredenja prestaje dijalekticka metoda da bude jedna revolucionarna metoda usprkos svom tom na kraju krajeva dakako samo providnom zadrzavanju tekucih pojmova.” Poznato je da je Engelsov Anti-Duhring bio u neku ruku Biblija dijalektike marksizma socijaldemokracije. Kritika toga Engelsova djela uklapa se u Lukacsevu idejnu borbu protiv vulgarnog marksizma. Jer ako se ne uzme u obzir dijalekticki odnos tj uzajamno djelovanje subjekta i objekta u povijesnom procesu tada se razlika spram metafizike ne trazi "“vise u tome sto u svakom metafizickom promatranju objekt, predmet promatranja mora da i dalje ostane nedirnut, nepromijenjen i da stoga samo promatranje ostaje naprosto kontemplativno i ne postaje prakticko, dok je za dijalekticku metodu mijenjanje zbilje centralni problem.” Lukacs izvodi krajnje konzekvencije iz stava koji razdvaja subjekt I objekt, metodu I zbilju, misljenje I bitak. On na primjeru Bernsteinova “oslobadanja metode od dijalektickih zamki hegelovstva” pokazuje kako odstranjivanjem dijalektike iz metode historijskog materijalizma nastaje “teorija oportunizma” revolucije lisene razvoja, urastanja u socijalizam bez borbe. “Totalitet predmeta moze se postaviti samo onda ako je subjekt koji postavlja sam jedan totalitet, ako je on stoga, da bi samog sebe mislio, primoran da misli predmet kao totalitet. Ovo glediste totaliteta kao subjekta predstavljaju u modernom drustvu jedino I iskljucivo klase.” Buduci da samo ‘ klasa moze prozeti drustvenu zbilju I promijeniti je u njezinu totalitetu” kritika koja se vrsi s tog stajalista pretpostavlja dijalekticko jedinstvo teorije I prakse. “Ako dakle za marksizam spoznaja historijske uvjetovanosti kapitalizma postaje zivotno pitanje to postaje zato jer se samo u toj vezi u jedinstvu teorije I prakse javlja kao utemeljena nuznost socijalne revolucije, totalnog preobrazaja totaliteta drustva. Samo u tom slucaju ako se I sama spoznatljivost I spoznaja ove veze moze shvatiti kao proizvod procesa, moze se zatvoriti krug dijalekticke metode.” Proleterijat prema Lukacsu djeluje “kad je spoznao svoj polozaj a on “spoznaje svoje stanje u drustvu u trenutku kada se bori protiv neprijatelja”. U tom procesu javlja se partija kao “lik proleterske klasne svijesti” kao “nosilac klasne svijesti proleterijata, svijest njegove povijesne misije.” Ostavljajuci po strani razmatranje Lukacsevih teza o partiji usredotocit cemo se na momente eksplikacije Lukacseve teorijske pozicije koji su relevantni za problem koji nas zanima. Teza o jedinstvu teorije I prakse kako je ona izvedena u Lukacsa, pretpostavlja drustvenu I povijesnu zbilju kao medij u kojem se to jedinstvo zbiva. Polazeci od Marxove teze da “ ne odreduje svijest ljudi njihov bitak, nego obrnuto, njihov drustveni bitak odreduje njihovu svijest”, Lukacs zakljucuje da se to pitanje odnosa svijesti I bitka “ moze uzdici iznad ciste teorije I pretvoriti u pitanje prakse”. Jer tek ovdje gdje se srz bitka razotkriva kao drustveno dogadanje moze se bitak pojaviti kao proizvod ljudske djelatnosti, a ova djelatnost opet kao odlucni moment preobrazaja bitka.” Iz toga proizlazi potreba razmatranja Lukacseva odredenja drustva I drustvenog bitka a ovo je kljucno za utvrdivanje znacenja njegovih teza.