Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim jastucima spušta se noć. Teške od suza vise ruke neba nad mojim prozorom, a svilena zavjesa tmine razbija svjetleću ljepotu prošloga dana.  Tišina, mukla tišina iz jedne davne priče, se nadvila nad prostor i zaustavila vrijeme. Stojim na mostu satkanom od mjesečeva srebra i osluškujem šapate muka u srcu i pitam se tko u svojim rukama  nosi Longinovo koplje moje sudbine.  Oluja ruža iz vremena prije ovog trenutka mi priča tišinom da sam se izgubila u traženju krivca u ljubičastim daljinama. Zove me natrag, mijenja smjer vremena, nemoguće čini mogućim. Osjetih bol, tupu, neizdržljivu, neopisivu bol, bol koja se ugnjezdila u dubini tijela koje je do ovog treptaja oka slušalo samo ušima i gledalo samo očima.

Koplje sudbine je iz dubine beskrajnog oceana nedosanjanih snova, poletjelo ka srcu i razbilo ledeni ogrtač nepostojanja, zaustavilo odumiranje tkiva svemira u meni. U daljini začuh pjev slavuja, noć iznenada dobi zvuk ljubavne balade, a jedan komadić ljubičastog beskraja se spusti u moj zagrljaj.  Lakoća postojanja dotaknu tijelo koje se budilo iz jedne davne priče u toj noći punoj tišine. Osluhnuh drhtaje duše univerzuma i zaustavih jecaje da ne uplašim svitanje koje se naziralo na horizontu ovog čudesnog trenutka. Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim jastucima odlazi noć odnoseći sa sobom Longinovo koplje koje se godinama skrivalo u dubini mog nedosanjanog sna i ubijalo dušu svojom, mojim nepostojanjem, otrovanim vrškom.  

http://sretan-trenutak.blogspot.com