Ljudska ravnopravnost

 

Ja velikog li upitnika kod ovog naslova? Velik je to upitnik k'o kuća ljudskog bića u bespuću životnih zbivanja. O Bože, ima li igdje ravnopravnosti na ovoj planeti među ljudskim rodom? Gdje god pogleda moje sjećanje, nigdje je ne nalazi niti u nekom zakutku zaboravljenog prisjećanja.

Danas ću u svom duhu posijati njeno sjeme.

Nadam se da će izrasti u plod u kojem će i crvava voćka imati svoj ravnopravan položaj među zdravim plodovima. Voli li stablo sve svoje plodove? I evo ga „Bingo“!

Dođoh do majčinskog principa koji ima ravnopravan položaj za svu svoju djecu. Ravnopravan? Ma ne! Ni tu ga nema. Majka je više posvećena bolesnom djetetu nego zdravom, ili nije? Ne otpada li crvav plod prvi sa grane?

O Bože mili, gdje da pronađem ljudsku ravnopravnost?

U sebi je nigdje ne mogu naći. Kroz životno previranje osjećala sam se totalno neravnopravno.

Kao šesto živo dijete u obitelji zvali su me mezimicom. S tim nazivom kao da sam bila u privilegiranom položaju.  Baš se pitam zašto? Ja se tako nisam osjećala. Kao najmanja i najmlađa bila sam svima na dohvat ruke za istresanje njihove agresivnosti; ocu, majci, sestrama, braći. Priznajem...s ovom izjavom  nisam poštena. Nije baš tako bilo, ili jest? Negdje je, valjda, postojala kompezacija u ravnopravnim obiteljskim međuodnosima, ali gdje?- nikako je ne mogu locirati.

Molim te čitaoče pomoć u otkrivanju ove enigme.

Znači...ravnopravnost u obitelji nisam osjećala.

U bližoj okolini se isto nisam osjećala ravnopravnom. Bilo je obitelji u kojim sam željela živjeti rađe nego u svojoj obitelji, bilo je i onih obitelji u kojim nebi živjela ni za „živu glavu.“

U školi sam se ponekad osjećala superiornom u odnosu s drugim učenicima. Imala sam dobro pamćenje i htjela sam biti poslušna. Hm...poslušnost? Možda bi ravnopravnost trebala potražiti u svojoj poslušnosti, ili nebi? Ni tu nema ništa od ravnopravnosti.

Idemo na društvene odnose.

O majko mila što si me rodila!

Da li bi bilo na odmet da priznam kako sam, samo kmet?

A iznad mene mnoge stepenice stoje koje mi neprestano o mojoj nevrijednosti, nesigurnosti i neravnopravnosti, broje.

A izgleda, kao, svi misle za mene...ni tu nema smislene promjene,

koja moju ravnopravnost priznaje i šta meni sada ostaje?

 

Ostaje mi moja obitelj, partner i djeca. Boga mi moga i tu u pomoć zovem sveca. Zar stvarno ljudske ravnopravnosti nigdje nema?

 

Ima je ima. Potrudila sam se da u meni sve štima. Stvorila sam u sebi uravnoteženo stanje u svim segmentima ljudskog bitka. U meni su i kmet i predsjednik, svetac i bog, majka i otac, učenica i učitelj, brat i sestra, dijete i odrastao čovjek, partner i partnerica, šef i radnica. A kad štima u meni sve ove, gore navedene, neravnopravnosti padaju u vodu.

Ravnopravna sam sa svim životnim kretanjima. Sam život proveo me je kroz sve strukture ljudskog životnog izražavanja. Nisam ni manja ni veća od bilo kojeg drugog, ljudskog  životnog oblika. Nisam ni manja ni veća od bilo kojeg životnog oblika. Prihvaćam život u svim neravnopravnim i ravnopravnim životnim iskustvima.

Ljudska ravnopravnost je moje neprikosnoveno pravo osobnog izbora, ili nije?

 

Jest, nije...šta li pojam o ravnopravnosti krije?

Što je u suštini...istina prava?

Da li je moja osobnost, bolesna ili zdrava?

Jesam li prava, ili kriva...što sam budna i živa?

Da li ravnopravnost u ravnoteži stoji,

ili uteg na vagi drugačiju sudbinu kroji?

Odluku ovog trenutka donosim,

svu odgovornost za ravnopravnost snosim.

Na sve ću gledati ravnopravno,

ovo sadašnje i ono davno!

Od danas će ljudska ravnopravnost

ustoličiti svoju stalnost.